Četvrti posjet Londonu. Prvi je bio prije 23 godine, trajao je 35 sati u jednom smjeru i nešto manje u drugom. Taj prvi pamtit ću po Inamotu, omalenom japanskom veznjaku koji je igrao za Fulham, bijelim balonima i gastarbajterima koji su se pojavili na tribini tek kada sam pomislio da će ovo biti prvo pravo gostovanje i da ćemo konačno izgledati kao prava ultras grupa. Da sam barem već tada odustao od svega.
Drugi put sam došao netom prije onog cirkusa 2020., bio jedan dan i vratio se kući, bez impresija i bez želje da dođem ponovno. Nimalo mi se nije svidio duh grada tada. Jedino je postojala opcija da sam zapravo bio pod utjecajem sveznadara i da sam povjerovao u mitove.
Godine 2025. odlučio sam provjeriti sve iznova, nešto mi je bilo sumnjivo.
Iako nisam netko tko će slušati Simply Red kod kuće, zašto ne pogledati i poslušati vjerojatno i najbolji vokal na svijetu, a to je bez sumnje onaj Micka Hucknalla. I krenulo se put otoka, ovaj put na nekoliko dana, jer uz koncert želim i saznati je li London zaista jedan od top gradova svijeta ili mit poput samoborske kremšnite.
Odgovor nisam tražio dugo. London je poseban, čaroban, neodoljiv, grad koji možeš obilaziti satima i danima, ali ga nećeš obići dovoljno. I nikada ti neće dosaditi.
Westminster Abbey, Tower Bridge ili Big Ben – to su lokacije koje znamo svi.
Deseci londonskih muzeja, za koje je uglavnom besplatan ulaz, Abbey Road ili Royal Albert Hall, i tako bismo mogli nabrajati satima bez prestanka. Kako sve posjetiti u četiri dana? Nikako.
Koncert Simply Reda u Wembley Areni bio je užitak, uz ipak jedan “fail”, o kojem ubrzo.
Organizacija, kao i uvijek kod Engleza, perfekcija. Ljubaznost osoblja zadivljujuća, usluga na svim razinama kao putokaz kako bi to trebalo izgledati. “Fail” koji sam spomenuo odnosi se na predgrupu. Ovdje je to bio Soul II Soul i mislio sam da će to biti pun pogodak, ali pretvorilo se u predugih sat vremena mrcvarenja publike, a rekao bih i njih samih, tako su barem djelovali na pozornici. Dosta čudno i neobjašnjivo, sat vremena se rijetko daje predizvođaču, ali tko sam ja da sudim?
Sva tuga i bol nestali su, kako se uvriježeno kaže, s prvim taktovima ovog fantastičnog benda. Mick pjeva jednostavno čarobno dobro, a bend je skup znalaca svog posla, pri čemu moje najveće simpatije ipak idu “samuraju” na gitari, Kenya Suzukiju.
I tako, koncert je prošao u hipu, a s njim i treći posjet Londonu.
Vjerojatno najgori termin koji sam mogao izabrati, ali i jedini mogući za četvrti posjet Londonu, bio je ovaj tjedan. No znatiželja ne pita. Mogu li konačno srušiti još jedan mit nadrkanih Hrvata o hladnim Englezima i zapadnjacima koji ne vole biti u kafićima i družiti se međusobno? Mogu i hoću.
Sve dane smo posložili u istom ritmu: obilazak grada i kilometarske šetnje do 18 sati, a navečer mjuzikli. Redom: Fantom iz opere, Moulin Rouge, Kralj lavova i sinoć koncert ABBA Voyage, čisto da ne pomislim da sam sve vidio u životu.
Smješteni smo u četvrti Soho, koja gori 24 sata dnevno, vrvi ljudima i životom. Kafići i restorani su krcati, navečer se na ulazima u klubove stvaraju ogromni redovi, mitovi padaju jedan za drugim.
A gledati mjuzikl u Londonu posebna je priča i doživljaj. Moulin Rouge i neopisiva Karis Anderson priča su za sebe. Naravno, i Fantom i predivni Kralj lavova su čudo, ali Moulin Rouge ovaj put odnosi pobjedu.
Za kraj ovog boravka, u dvorani izvan grada, koncert ABBA Voyage. Gdje svijet ide i u kakvom balonu živimo, još jednom sam vidio na koncertu kakav dosad nisam doživio. ABBA hologrami na pozornici, bend koji svira sa strane, i to odlično, hitovi se redaju, ali ipak to nije to. Fali čovjek, fali emocija koju računalo ipak ne može dati.
Sve je izvedeno savršeno, svjetlo i video su perfekcija, ljudi su se zabavili, a mi, bogatiji za još jedno iskustvo, podzemnom željeznicom vraćamo se u grad. Nezaboravno.
Četvrtak. Vrijeme je za povratak kući. Nažalost uz presjedanje u Frankfurtu, ali ima i većih nevolja u životu, zar ne?
Ima li ovaj tekst smisla? Ne.
Zašto sam ga napisao? Zbog jedne prijateljice iz jednog malog mjesta koje volim.
Hoću li pisati i dalje? Možda, ali ako nađem smisao.
Ovo je pomalo dosadnjikavo, ali takav je i život koji živimo.
