Ebenalp je jedno od onih švicarskih mjesta koje te ne pita želiš li biti impresioniran, ono to jednostavno podrazumijeva, kao porezna uprava ili švicarski vlak koji dolazi u sekundu. Planina visoka 1.644 metra, taman toliko da se može zvati planinom, a da pritom ne zahtijeva oporuku, oproštajno pismo i rodbinu koja se svađa oko kuće prije nego što si uopće krenuo.
Do vrha se dolazi žičarom iz Wasserauena, jer Švicarci, za razliku od nas, vole prirodu, ali još više vole da se do nje dođe bez nepotrebne patnje, žuljeva i egzistencijalnih pitanja tipa “zašto mi je ovo trebalo”. Kod njih je planinarenje opcija, ne kazna, nešto kao kod nas odlazak u općinu, samo s boljim pogledom i manjim stresom.
Za one kojima ipak nedostaje malo drame i osobnog razvoja kroz znoj, Ebenalp nudi cijeli niz planinarskih staza, uključujući i one koje vode dalje prema Säntisu na 2.502 metra, za ozbiljnije entuzijaste i ljude koji planinarenje shvaćaju kao oblik karakterne izgradnje ili bijeg od signala.
Ovog puta sam produžio do vrha Schäflera na 1.924 metra. Schäfler je onaj tip vrha koji vam ne obećava prosvjetljenje ni duhovni reset, ali nudi nešto jednako vrijedno, pauzu. Pravu, konkretnu, bez notifikacija i bez potrebe da išta objašnjavate ikome.
Gore sam napravio stanku za ručak, onu klasičnu švicarsko-planinarsku, kobasica i rösti. Jednostavno, konkretno, bez pretjerane filozofije. Ali s pogledom zbog kojeg čovjek shvati da se neke stvari jednostavno jedu polako.
U Hrvatskoj bi na tom mjestu, realno, stajala tabla “ponesite vlastitu hranu”, jer ugostitelj još čeka dozvolu, dopusnicu, mišljenje konzervatora, potvrdu o ispravnosti zraka i eventualno suglasnost susjedne općine koja još nije osnovana.
S vrha se pruža pogled koji izgleda kao da ga je netko slagao u PowerPointu pod naslovom “kako bi priroda trebala funkcionirati”. U dolini leži jezero Seealpsee, mirno i uredno kao da ima kućni red i upravno vijeće. Zove na kupanje, ali pristojno, bez guranja i bez zvučnika na najjače.
Planine stoje na mjestu, ne pokušavaju pobjeći u ilegalnu gradnju, nema apartmana s pogledom na sve i svakoga, a zrak je toliko čist da se čovjek zapita treba li ga prijaviti carini pri povratku kući ili barem deklarirati kao osobnu prtljagu.
Staze su pitome, gotovo pristojne. Ako imaš sreće, naići ćeš na planinske koze koje te gledaju s izrazom lica koji jasno govori da si ti ovdje gost, a one vlasnici i da su ovu lokaciju rezervirale puno prije nego što si ti kupio gojzerice.
Hodajući tim stazama brzo shvatiš da nisi uvijek najvažniji sudionik prometa. Vrlo često moraš stati jer ispred tebe stoje krave. Ne metaforički, nego konkretno, s imenom, karakterom i zvonom koje zvoni kao podsjetnik da je brzina precijenjena kategorija.
Krave su ovdje institucija. One ne žure, ne sklanjaju se i nemaju potrebu dokazivati se. Dok ih obilaziš, slušaš zvona koja zvone bez prestanka, kao neka švicarska verzija meditacije, samo bez aplikacije i pretplate.
Preko puta doline, planine izgledaju kao da ih je netko slagao sloj po sloj, kao kruh, vrlo pažljivo i bez nervoze, milijunima godina. I tu shvatiš razliku, neke stvari jednostavno ne možeš ubrzati.
Ispod samog vrha stoji Berggasthaus Äscher, restoran uklesan u stijenu kao tvrdoglava ideja koja je, za razliku od većine naših, stvarno i realizirana.
Izgrađen još u 19. stoljeću, Äscher je prvotno bio sklonište za pastire i planinare, a danas je jedan od najpoznatijih planinskih restorana na svijetu. Ne zato što ima Michelinovu zvjezdicu, nego zato što izgleda kao da je netko rekao “idemo napraviti restoran na mjestu gdje nema apsolutno nikakvog smisla”, i onda to stvarno i napravio.
Doslovno visi na litici, priljubljen uz stijenu kao da se drži iz inata. I ne samo da stoji, nego uredno radi, poslužuje hranu, piće i poglede koji su, realno, glavna stavka na jelovniku.
(Kratak video potražite na našem Instagramu.)
Odmah pokraj njega nalazi se i mala kapelica, skromna i tiha. Mjesto gdje čovjek može sjesti, zašutjeti i zaključiti da mu, barem nakratko, ništa više ne treba. Nema glazbe, nema buke, nema potrebe da se išta objavi, što je danas već ozbiljan luksuz.
A onda dolazi najšvicarskiji trenutak od svih.
Uz restoran se nalazi mala suvenirnica bez prodavača. Uzmeš što želiš, pogledaš cijenu, ubaciš novac u kutiju ili platiš aplikacijom i jednostavno odeš. Nitko te ne gleda, nitko ne provjerava, nema kamere koja te prati iz svakog kuta. Sve funkcionira na povjerenje.
I tu, htio ne htio, zastaneš na sekundu i pomisliš kako bi to izgledalo kod nas. I zašto bi ta priča vrlo vjerojatno trajala točno onoliko koliko treba da netko pita: “A šta ako uzmen dva, a platim jedan?”
Najbolje vrijeme za posjet Ebenalpu je od svibnja do listopada, kad vrijeme surađuje, a planina pokazuje svoju najugodniju stranu. Ebenalp nije mjesto koje će vam promijeniti život iz temelja. Nema velikih obećanja ni dramatičnih zaključaka.
Ali vas podsjeti na nešto jednostavno, da život može biti spor, tih i dobro organiziran.
I da povjerenje, kad se malo vježba, stvarno funkcionira.
Što je, za naše prilike, možda i najegzotičniji doživljaj od svih.
