Kad se u Maksimiru navečer razveže kesa, onda se ne broje sitniši nego se razbacuju krupnjaci. Dinamo je Lokomotivi utrpao pet komada kao gladna ekipa kad navali na kasnonoćni roštilj. Završilo je 5:0, a Beljo je odigrao partiju za koju bi se u birtiji tražila još jedna runda samo da se ima o čemu pričati do fajrunta.
Tri puta je Beljo parao mrežu u 3., 29. i 75. minuti s bijele točke, dok je Stojković dvaput dolio gorivo na vatru u 40. i 69. minuti. Pet komada, onako muški, bez okolišanja i bez milosti, kao kad netko sjedne za stol i počisti sve pred sobom.
Utakmica je od početka mirisala na jednosmjernu ulicu. Dinamo je izgledao kao stara ekipa koja zna svaki kut svog kvarta, a Lokomotiva kao netko tko je zalutao na tuđu feštu. Već u trećoj minuti Mišić je pokupio loptu na sredini kao da skuplja razbacane karte sa stola, protutnjao naprijed i dao Stojkoviću, a ovaj odmah poslužio Belju. A kad najboljem strijelcu lige ostaviš toliko prostora, to ti je isto kao da ostaviš otvoren frižider pred gladnim čovjekom. Jedan nula prije nego su se svi pošteno namjestili na stolcima.
Drugi gol stigao je kao nastavak iste pjesme koju nitko ne gasi. Lopta je kružila, obrana Lokomotive ju je samo usporila, a Beljo je opet bio tamo gdje treba biti, kao stalni gost koji uvijek zna gdje je zadnja puna čaša. Zakucao je za 2:0 i došao do brojke od 20 golova u prvenstvu, kao da skuplja žetone, a ne pogotke.
Pet minuta prije odmora stigao je i treći. Mišić je poslao dugu loptu, Bakrar opalio, Posavec odbio, ali Stojković je natrčao kao netko tko vidi slobodno mjesto za stolom i odmah ga zauzme. Tri nula i već se znalo da će ovo biti duga večer za Lokomotivu.
U drugom dijelu još jedan udarac za goste u plavom. Jukić je povukao Belju kao da ga želi zadržati da ne ode kući, ali sudac nije imao razumijevanja. Crveni karton i Lokomotiva ostaje s igračem manje, kao društvo kojem je pola ekipe otišlo ranije, a račun tek stiže.
S igračem više Dinamo je mirno završavao posao. Hoxha je prošao lijevom stranom, lopta došla na peterac, Beljo promašio, ali Stojković iza njega kao netko tko skuplja mrvice sa stola i ne da da išta propadne. Četiri nula i sve je već mirisalo na petardu.
I onda, za kraj, kazneni udarac. Ruka u kaznenom prostoru, sudac pokazuje na bijelu točku, Beljo uzima loptu bez puno filozofije i mirno zabija za svoj novi hat trick. Drugi zaredom. Kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, kao naručiti još jedno piće kad vidiš da večer ide dobro.
Ali ova večer nije bila samo priča o golovima. Na tribinama se slavilo kako dolikuje najjačoj bandi Europe. Boysi ove godine slave 40 godina postojanja, a danas su to obilježili kako i dolikuje. Brutalna koreografija, bakljada i dimnija koja je podsjetila na onu legendarnu iz ’91., za peti rođendan grupe. Dim se dizao iznad Maksimira kao podsjetnik da neke stvari ne blijede, ni ljubav prema klubu, ni uspomene koje se prenose s generacije na generaciju.
Jednostavno, kapa do poda. I Dinamu za petardu, i Belji za hat-trick, i Boysima za spektakl koji je opet podsjetio da nogomet nije samo rezultat na semaforu, nego i priča koja se prepričava dugo nakon što se svjetla stadiona ugase.
