Ako ste pročitali tekst sa dojmovima naše dopisnice iz Njemačke o uživanju u lipotama Hvara prije turističke sezone, dozvolite da van ja prinesen dojmove sa Hvara posli sezone.
Obe priče lako dokazuju koliko je pogrešno težiti tome da ona prava, gužvasta turistička sezona potraje cilu godinu. Mir i odmor je potreban svima, ljudima, vegetaciji, životinjama, otoku, moru i cestama. Ka i meni.
Kad sunce popusti sa prženjem ovozemaljskog tla i kad se utiša žamor turista, kad se jedrilice, jahte i jahturine vrate u marine, škverove i na suhe vezove, kad se utišaju klubovi i ugase motori jet-skija, kad većina ugostitelja polako zatvaraju svoja vrata, tek tada se Hvar, ka i svaki naš otok, može doživiti u svome punome sjaju. Kad odahne.
Ja san mu došla početkon listopada, u savršeno sunčanon tjednu, kako i priliči našen najsunčanijen otoku.
Ciljajući na južnu stranu i najmirniji kutak otoka, smistila san se u uvali Zaraće.
U Zaraću je natiskano 7-8 kuća, uglavnom vikendica, kao i dva restorana. Imala san sriće pa je jedan od njih radija još početkon listopada. Sama uvala izgleda božanstveno, zaštićena dugon i tankon formacijon stina sa morske strane i sa druge strane brdon koje vodi do starog naselja na 200 metara nadmorske visine, ispod kojeg su kamene gromade utopljene u more. Uvala je okružena vinogradima, a na drugoj strani, par stotina metara dalje, nalazi se Zaraće Malo, plaža nestvarnih boja, također zakrivena sa morske strane, nešto visočijin stinama.
Zaraće je na osami i pruža apsolutni mir. Priko dana bi bilo nešto ljudi na plaži, a navečer pokoja jedrilica sa gostima koji bi došli na večeru u spomenuti restoran ili bi samo prinoćili na sidru u uvali. Uzela san sobu koja je na samoj plaži, sa pogledon na istok, di bi me sunce pri svitanju pomazilo prvin jutarnjin zrakama.
Zapadno od Zaraća je najbliža Milna do koje triba nekih uru vrimena pješke, dok je grad Hvar udaljen nekih 10-ak kilometara. Puten do Milne pronašla san par lipih plaža i uvala pa je put potraja nešto duže, ali hodanje po puteljku kroz mediteransko bilje i otkrivanje neke nove nepoznate uvale, ima svoju draž pa mi nije bilo teško.
Na južnu stranu, oko uru ipo hodanja od Zaraća, smistila se plaža Dubovica. Prekrasna uvala u kojoj se nalazi konoba sa pravon domaćon spizon. Do nje san došla pješke po glavnoj cesti i spuštala makadamom.
Najveći izazov su mi bili usponi iz samog Zaraća di bi se po ure uspinjala po vrlo strmin serpetinama, toliko strmin i uskin da su ih ljudi u recenzijama koje san čitala prije dolaska, nazivali opasnima, a mnogi taksisti ni ne voze do Zaraća upravo zbog toga.
Restoran koji mi je bija ciko smještaja, koristila san ka dnevni boravak.
Tu bi se opuštala na terasi u stinama, sa drvenim namještajen, ukrašenom konopima i mrižama, družeći se sa dva mala bila čupava pasa, koji bi me svaki dan veselo dočekivali.
Vlasnik lokala, Stipe, opušteni otočanin, potrudija se da se osjećan ka doma, a spiza mu je bila više nego ukusna. Spremija bi mi ono šta se taj dan uvatilo, popila bi koju čašu odličnog domaćeg vina i guštala.
Prvi dan pojila san paštu sa morskin plodovima, a jednu večer naletila san dok je čistija zubaca od 6 kila za najavljene goste i predložija mi da mi ispeče jednu fetu. Bila bi luda da san odbila. U nabavu bi odlazija u Stari Grad pa me jedno jutro i poveja sa sobon. On je otiša o svom poslu, a ja u razgledavanje grada.
Grad nisam puno proučavala ka šta inače znam (čitaj: guglala), ali sam znala za najpoznatiju mu znamenitost, Tvrdalj Petra Hektorovića pa san se odma uputila tamo.
Renesansni ljetnikovac iz 16.stoljeća kojeg pjesnik spominje u svom najpoznatijem djelu “Ribanje i ribarsko prigovaranje”, smješten je na kamenom trgu na kojen me dočekala bista Petra Hektorovića, koji ka da ti želi dobrodošlicu u njegov šareni, zatvoreni svit u kojem je svojedobno stvorija pravi mali raj za suživot ljudi, životinja i biljki. Svoju oazu mira.
Unutar tvrđave dominira ribnjak sa ciplima, okružen kamenim zidinama i prekrasnim vrtovima. Iznad ribnjaka uzdiže se kula sa kamenim gnjizdima i udubinama za ptice, a po zidovima su uklesani mnogi natpisi na hrvatskom i latinskom jeziku.
Nakon razgledavanja i divljenja tvrdlju, nastavila san šetnjon po obali, razgledavajući ovaj, jedan od najstarijih gradova na Jadranu.
Navečer, kad sam se vratila u Zaraće, otišla san kod Stipe na čašu vina. Tamo san upoznala simpatičan par hercegovaca koji su bili u društvu svog prijatelja, hvaranina koji vozi taxi brod. Svi troje su bili jako dragi, veseli i prijateljski raspoloženi pa su me pozvali da sutradan oden s njima na Paklinske otoke.
Pakleni ili Paklinski otoci, nedaleko samog Hvara, ime su dobili po paklini, borovoj smoli, a skrivaju mnoge uvale i prekrasne plaže od kojih je najpoznatija Palmižana.
Ujutro me momak, brodski taksist, pokupija u uvali i samu odveza do Sv.Jerolima, prvog otoka među Paklinskima, nakon čega je otiša o svom poslu. Par uri kasnije pokupiti će hercegovački par i doći po mene pa idemo dalje.
Otok Sveti Jerolim, prvi je hrvatski nudistički otok, sa tradicijom nudizma dužom od sto godina. Otok je nenaseljen, čist i održavan, na otoku postoje tuševi kao i restoran u borovoj šumi koja spaja dvije uvale. Jednu koja gleda na grad Hvar u koju pristaju brodice i drugu, na južnoj strani, koja oduzima dah bistrim i tirkizno plavim morem. Ta vanjska uvala okružena je kamenim ravnim platoima koji se spuštaju u more, dok je sredina šljunčana.
Na obližnjim stinama postavljene su i drvene ležaljke, poneki suncobran i baldahini.
Po borovoj šumi vodi uredna staza sa drvenim, šarenim ukrasima, skulpturama i info tablama.
Na plaži je nekolicina nudista uživala u suncu i umirujućem pogledu na pučinu, a ja san se vrlo brzo prepustila bistrom i osvježavajućem moru.
Nakon dvi ure uživanja i pokoje Pina-colade u hladu, pridružija mi se trojac koji me jučer i pozva na Paklinske otoke pa smo brzim gliserom otišli do idućeg otoka, Marinkovca, tamo smo se okupali i prošetali. Iako smo imali namjeru i ručati na nekom od otoka, u dva restorana su nam se ispričali jer taman završavaju sezonu i kuhinja je bila zatvorena pa smo samo popili po čašu vina.
Moran napomeniti kako inače ne pijen često, ali na Hvaru san pila doslovno svaki dan jer je vino bilo tako dobro, pitko, primamljivo i varljivo. Opijalo me energijon otoka.
Na povratku prema Hvaru, sunce je zalazilo iza nas i obojalo nebo vatrenim bojama taman da začini kraj tako divnog dana. Uplovljavanje u Hvar bilo je jednako lipo. Osvitljene stoljetne kamene zidine i riva u kojoj su poredane brodice, od kojih dominira ona sa Hajdukovin grbon na idru, a iznad grada svitli ka zaštitnica, tvrđava Fortica.
Noćna šetnja po gradu i večera na glavnon trgu, upotpunile su moju “knjigu dojmova”, iako me sam grad poziva na neko ponovno, dnevno razgledavanje.
U narednim danima, otišla sam još i do Vrboske, koja ka mala Venecija, sa svojim mostovima spaja dvi obale priko vijugastog uskog kanala, koji se širi prema izlazu iz vale. Neki su mostići stariji, kameni, a jedan noviji, moderniji. Uz kanal koji te spušta nizbrdo, su nanizane kamene kuće i uličice, ukrašene ribarskin mrižama, oko kojih se čuje govor domaćih ljudi i smih dice.
Sa pogledon na škojić na kojem se šepuri palma usrid kanala, sila san u istoimeni restoran i tamo pojila najbolji obrok u dugo vrimena, paštu sa jastogon. Bilo je za prste polizati ka i sve šta san taj tjedan pojila na Hvaru.
U narednim danima, otišla sam još i do Vrboske, koja ka mala Venecija, sa svojim mostovima spaja dvi obale priko vijugastog uskog kanala, koji se širi prema izlazu iz vale. Neki su mostići stariji, kameni, a jedan noviji, moderniji. Uz kanal koji te spušta nizbrdo, su nanizane kamene kuće i uličice, ukrašene ribarskin mrižama, oko kojih se čuje govor domaćih ljudi i smih dice.
Sa pogledon na škojić na kojem se šepuri palma usrid kanala, sila san u istoimeni restoran i tamo pojila najbolji obrok u dugo vrimena, paštu sa jastogon. Bilo je za prste polizati ka i sve šta san taj tjedan pojila na Hvaru.
Unutar zidina nalazi se zbirka amfora i ostalih eksponata iz srednjeg vijeka, ali najviše od svega oduševljava zadivljujući panoramski pogled na grad u podnožju, ka i na Paklene otoke. Kineski turisti škljocali su aparatima ka da in je to zadnje šta će viditi u životu, a ni ja nisan puno zaostajala.
Kad san se spustila sa tvrđave, prepustila san se šetnji po malin kamenin uličicama, među zidinama građenima stoljećima unazad, koje odišu renesanson i mirišu po điranima. Ušla san u benediktinski samostan, rodnu kuću Hanibala Lučića koju je ostavija na korištenje benediktinkama. Danas je kuća pretvorena u muzej di su izloženi radovi čipke od agava.
Nakon obilaženja katedrale i prvog javnog kazališta u Europi, došlo je vrime da pokupin svoj ostavljeni kufer i da me katamaran Judita vrati na kopno.
Bez ikakvog pretjerivanja mogu reći da san na Hvaru pojila najbolju spizu, pila najbolje vino i zapalila odličnu travu.
Uz sunčani tjedan i divne ljude sa kojima sam se susretala ili sprijateljavala, ka i prirodu koju san otkrivala, Hvar je bija pravi izbor za savršen odmor.
U pravo vrime.
