Split, 29.09. Riva, sjedim na dijelu pred Lučkom kapetanijom, onom dijelu gdje ne smrdi. Ostatak rive sa pripadajućim aromama neću komentirati, jer jako volim ovaj grad pa mi je draže isticati mu dobre strane.
Uz lagani sjeveroistočnjak, sunce prži taman onoliko da se ne poželiš maknuti.
Sjedim na rubu mula i pušim, okrenuta prema rivi jer mi se ne da gledati u kruzere. Gledam zvonik Sv. Duje, palme, rivu, prevrćem uspomene, raznježim se na ona vedrija sjećanja, recikliram neka teža, opuštam se, praznim.
U jednom trenutku, osjetim lakoću, osjetim smješak koji mi se spontano formira, osjećam se dobro, osjećam se zahvalno i opušteno, bio je to trenutak sreće izmješan sa uzbuđenjem zbog još jednog puta u nepoznato.
Ne neistraženo nepoznato, nego meni nepoznato. Iz nestrpljenja pokupim kofer i ruksak i premjestim se na pametnu klupu ispred Judite puniti mobitel. Nema nikog još.
Judita i ja. Judita je brod, katamaran, izgrađen u Singapuru 1990., na kojem se 2003. vozio i Papa Ivan Pavao II, a sad vozi na relacijama između Splita, Brača i Hvara.
Već sam se upoznala sa Juditom preklani, odvezla me na Hvar i znala je šta radi, bilo je to šareno, uzbudljivo, avanturističko iskustvo. Veselo, dinamično, ispunjeno dobrim dojmovima, okusima, mirisima, poznanstvima i prijateljstvima. Bilo je to upoznavanje novog i otkrivanje neočekivanog.
Hvar me oduševio pa sam se vratila i prošle godine, još jedan đir sa Juditom i još malo Hvara, šta se u mom slučaju pokazalo dovoljno, zasitila sam ga se i poželjela nešto novo.
Moja želja za daljnjim upoznavanjem i otkrivanjem naše obale, dovela me ponovno pred Juditu. Uru i po prije polaska, laganini.
Judita me ovom prilikom vozi na Brač, točnije u Bol.
Na Braču ne poznam nikoga, nikad nisam bila tamo, ali upravo to daje dozu uzbuđenja mojim avanturama.
O Bolu znam jako malo, o Braču još manje, znam par osnovnih informacija, ali želim ga upoznati i prepustiti mu se kroz tjedan dana, dati mu priliku da me pozove ponovno i dogodine.
Judita se ljulja isprid mene, izgleda da je neka brodina prošla, koju ja nisam vidjela jer mi Judita zaklanja pogled.
Pomalo se i ljudi okupljaju ispred broda, nešto domaćih i mišancija stranaca.
Nisam sigurna u koju skupinu se trenutno bolje uklapam, tu sam negdje između. Na Braču ću biti domaći stranac.
Strpljivo sam dočekala ukrcavanje, povukla svoj kofer po pasareli i veselo uskočila.
Juditina utroba je prostrana, komodna, ušla sam među prvima i kofer naslonila gdje mi je prstom pokazao mornar, stariji gospodin koji će nešto kasnije u mojoj glavi zaraditi negativnu recenziju.
Sjedam ispred naslaganih kofera, u zadnji red do prozora, doslovno na isto mjesto kao i lani. Kroz prozor još upijam slike Splita.
Judita se dobro popunila, kraj je rujna, turista još ima poprilično, uostalom i ja sam turist. Uskoro ćemo se pokrenuti.
Jedan stariji azijski par (ne bi sad nagađala točno porijeklo, ali kosooki od tamo negdi), pokušava pitati nešto na engleskom jeziku gospodina kojeg sam maloprije spomenula. Mornar, zaposlenik na Juditi, očito zasićen poslom, sezonom, životom, koječim, odluči na čistom hrvatskom prekinuti ih i reći im šta nisu naučili hrvatski jezik kad dolaze ovamo nego ga sad maltretiraju na engleskom. Njih dvoje ga zbunjeno gledaju, pokušavajući pristojnim i mirnim glasom ponoviti ili pojasniti svoj upit, no gospodin mornar odlazeći od njih ponovi svoje pametovanje sa podsmjehom dovoljno glasno usput pogledom tražeći odobravanje od putnika okolo.
Na odobravanje nije naišao, a stariji par iz priče je nastavio komunikaciju sa nekim od putnika koji je, činilo se, bio strpljiviji i korisniji od gospodina mornara.
Judita se lagano otisnula od obale. Vibrirajući od brujanja motora i otkrivajući jačinu bure na otvorenijem moru, ipak mirno i sigurno klizi prema Braču. Katamaran, dvotrupac, lakše prkosi buri zbog svog oblika.
Vremenska prognoza je najavila jaku buru kroz cijeli tjedan, a ja sam naivno zamislila kako Bol na Braču gleda u čisti jug i kako tamo nema bure. U mom koferu su kupaći kostimi i ljetna roba šta će se uskoro pokazati kao greška jer će me bura triskati cijeli tjedan u Bolu.
Rana jesen je dio godine kada ja, kao sezonski radnik, idem na ljetovanje. A ne na burovanje.
Uskoro će me Judita dovesti u Bol, prekrasni kameni Bol, koji sam po sebi već odiše tom nekom kamenom hladnoćom.
Promatram ga dok pristajemo, bijeli kamen dominira cijelom dužinom rive, po svim kućama i uličicama, poznati brački kamen, a iznad Bola ko gorostas koji ga štiti, uzdiže se velebna Vidova gora. Fali mi malo sunca za ugodniji dojam, ali svejedno osjećam lagano uzbuđenje i nestrpljenje.
Kad sam izašla iz Judite, osim bijelog kamena, dočekala me prava jesenska hladna bura. Uz oblake i sivilo, bio je to loš prvi dojam koji ću se vrlo brzo potruditi zanemariti jer sam se došla opustiti.
Okrenila sam se još jednom za Juditom da je pozdravim prije nego šta se prepustim čarima svog ljetovanja.
Pardon, burovanja.
Ema Kapov
