Nedavno sam naišla na članak pod naslovom “Najluđa vožnja na Jadranu, kapetan nakon ukrcaja dijeli vrećice za povraćanje” i dalje u podnaslovu navodi kako je to redovna državna linija koja prometuje svaki dan, kako je jedni proklinju, drugi žele ponoviti, a kad stanete na čvrsto tlo imate priču za cijeli život.
I bez daljnjeg čitanja sam momentalno znala o čemu se radi. Pred očima mi se stvorio Sveti Salvestar.
Ne svetac glavom i bradom, nego brod, putnički brod namjenjen prijevozu putnika između prekrasne Komiže i misterioznog Biševa. Nije Silvestar, nego baš Salvestar.
Prilikom mog prvog posjeta Komiži, jedan od planiranih izleta bio je i posjet Biševu, otočiću pod zaštitom UNESCO-a, smještenom 5km jugozapadno od Komiže, koji u par uvala broji desetak stanovnika. Među svojim pješčanim plažama, skrivenim i otkrivenim uvalama, Biševo čuva i više špilja. Najpoznatija i najatraktivnija je Modra špilja u kojoj se stvaraju svjetlosni efekti lomljenjem sunčevih zraka koje joj, odbijajući se o morsko dno, daju plavo svjetlo.
Sve sam to ja htjela vidjeti i istražiti i tako san se jedno jutro našla na komiškoj rivi gdje me čekao Sveti Salvestar.
Bio je početak listopada. Vrijeme polaska je bilo u 8:00 sati, a vožnja traje oko 40 minuta.
Plan je bio da sa Svetim Salvestrom odem do prve uvale na Biševu, Mezuporat.
Tamo se iskrcam, prošetam do obližnje Modre špilje, razgledam, okupam se, poslikam i krenem dalje ka jugozapadnim uvalama, istražim otok i uživam do 16:00 sati kada se brod posljednji put u danu vraća prema Komiži. I dobro je taj plan zvučao.
Sve dok nismo krenuli.
Komiža je uvučena u duboku uvalu i zaštićena je od udara većine vjetrova. Ponekad po naletima valova znaš da izvan uvale nešto puše, ali ne osjetiš jačinu vjetra. Tako je bilo i taj dan.
Na brodu koji prima 56 putnika, su uz mene bili samo kapetan, mornar i jedan stariji gospodin za kojeg ću kasnije zaključiti da živi u Mezuporatu. Ili samo tamo ima kuću.
Ja sam se sa svojim ruksakom smjestila na klupicu na krmi da mogu pri isplovljavanju iz uvale uživati u pogledu na Komižu i uhvatiti koju dobru fotografiju. Bilo je vedro, sunčano, bez oblačka.
Čim smo se otisnuli udaljavajući se od obale i približavajući se otvorenijem moru, počelo je lagano ljuljanje, a more je postajalo sve tamnije i nemirnije.
Ubrzo je to ljuljanje postalo jače, bura je dizala valove, a ja sam znatiželjno virkala okolo i ko u lunaparku uživala u nemirnoj vožnji.
Oko mene su se pjenili valovi dok sam pokušavala uhvatiti još koju fotografiju jer se ne vozim često po ovakvim valovima. Tad sam se još divila velikim valovima.
Ubrzo su valovi postali zastrašujući, krma broda se dizala i spuštala, a ja sam pospremila mobitel jer sam se morala početi držati sa obje ruke za klupu. Mislila sam da je prolazno, ali nije bilo, samo je postajalo sve jače. Držanje mi je već postalo grčevito. Krma bi se nekad na jednu stranu toliko podigla i nagnula da sam bila sigurna da ćemo se prevrnuti. Prestrašeno sam promatrala taj rub koji se podiže i pitala se jesu li ove situacije uobičajene. Pod naletom panike sam se odvojila od klupe, zgrabila ruksak i ušla u salon. Vidno prestrašena sam upitala starca, jedinog putnika unutra, je li se ikada vozio po ovako divljem moru, na što je on rekao da je vidio i gore pa mi je bilo malo lakše. Malo.
Rekao je i da su valovi u tom trenutku oko tri metra. Ja bi rekla deset. Bilo je zastrašujuće.
Kroz prozor sam gledala kako se izmjenjuje modro more i nebeski svod dok se Sveti Salvestar valja među valovima i samo sam čekala da uđemo napokon u mirnu luku. I dočekala sam je, čim se more počelo smirivati, znala sam da joj se približavamo.
A onda pri pristajanju u Mezuporat, novi šok.
Starac i ja smo se iskrcali, a kapetan nam je rekao kako do kraja dana zovu još jaču buru i kako će povratak biti u 11 sati i nakon toga više taj dan ne voze.
Nije mi šok bila obavijest o ranijem povratku nego spoznaja da ću se morati vraćati po istim vremenskim uvjetima, a možda i gorim.
Odlučila sam ta dva sata na Biševu ipak iskoristiti dobro pa sam se odmah uputila prema Modroj špilji koja je nedaleko od pristaništa. Vidila sam starca s broda kako otključava jednu od par kuća u uvali, a ja sam nastavila po kozjim putevima iznad njih.
Modra špilja je naravno bila zatvorena i zbog plime i zbog bure, kupanje mi tad više nije bilo opcija, razgledala sam okolicu špilje, spuštala se po stijenama, švrljala po škrapama, držala se uglavnom te strane otoka jer sad više ničim nisam htjela riskirati da zakasnim na brod u 11 sati.
Malo prije 11, spustila sam se na rivu.
Sjedim na rivi, pušim i promatram vanjski rub uvale, potpuno svjesna divljih valova iza rta i straha koji se učahurio u meni još od dolaska ovamo. Primjećujem da je prošlo 11 i da mi brod još uopće nije na vidiku. Počinju sumnje i pitanja, hoće li brod uopće doći? Je li bura već toliko podivljala da su odlučili ne voziti?
A ja sama na Biševu.
Tješila me činjenica da znam u kojoj je kući onaj starac, za ne daj Bože.
Nakon dvadesetak minuta, koje su meni trajale satima, ugledam u daljini Svetog Salvestra kako se valja prema meni i od točkice u daljini, postaje sve veći.
Osjećala sam se ko brodolomac koji će sad početi skakati i vikati od sreće jer dolaze spasitelji.
U vožnji nazad nisam po krmi skupljala uspomene nego sjedila u salonu, držeći se za klupu i jedva čekala da vidim Komižu. More nas je valjalo jednako snažno, a ja od straha nisam htjela ni gledati kroz prozor. I zbog straha i zbog bure, taj je put trajao jako dugo.
Čim se brod približio uvali od Komiže, more se počelo umirivati, a ja donekle odahnula. Kažem donekle jer sam pri iskrcavanju na rivi osjetila kako se tresem, doslovno vibriram od adrenalina.
Cijeli život sam na otoku, ni more ni brodovi ni olujni vjetrovi mi nisu strani, ali takav strah nikad nisam doživila i Sveti Salvestar je ostao posebno urezan u moje sjećanje.
I hvala mu na tome, jer da sam otišla s njim mirno na kupanje, bila bi to dosadna priča.
Ipak, ne bi je ponovila.
Trebalo mi je neko vrijeme da se umirim po dolasku, čemu je pomogla Johnnie-cola dok sam u obližnjem kafiću euforično konobaru prepričavala traumu koju sam proživila.
S pogledom na Sveti Selvestar.
