Postoje otoci na Mediteranu koji se ponose morem, neki poviješću, neki vinom, a neki i cijenama kave koje bi posramile i zračnu luku u Zürichu. A onda postoji Hvar, otok koji se već stoljećima, bez imalo skromnosti, hvali suncem. I, što je najneugodnije za konkurenciju, ima potpuno pravo.
I to s dobrim razlogom. Kažu statistike da je Hvar najsunčaniji otok na Jadranu, ali zapravo su suvišne: dovoljno je pogledati fotografije koje nam je sredinom ožujka poslala naša dopisnica iz Njemačke. Žena koja je, poput mnogih drugih razumnih Europljana, u jednom trenutku shvatila da život uz Jadran ima više smisla nego život uz Excel tablice i njemačku kišu koja, po svemu sudeći, pada iz principa.
Vođena starim dalmatinskim pravilom “ako ima sunca, treba ga iskoristiti”, odlučila je skoknuti na Hvar. Jer netko mora provjeriti drži li sunce i dalje obećanja iz turističkih brošura.
I dok je pola kontinenta još uvijek vodilo ozbiljne rasprave o tome treba li zimska ili proljetna jakna, uz obaveznu treću opciju za svaki slučaj, ona je već šetala kamenim ulicama otoka koji u ožujku izgleda kao filmska kulisa u kojoj su statisti jednostavno odlučili prespavati sezonu.
Jer ožujak na Hvaru ima jednu veliku prednost: nema furešta.
A kad nema furešta, otok ponovno pripada ljudima koji na njemu zapravo žive. I svima onima koji su došli dovoljno rano da izbjegnu vlastitu vrstu.
Put prema južnoj strani vodi kroz Pitve, staro selo koje izgleda kao da ga je netko slagao polako i strpljivo, kamen po kamen, stoljećima prije nego što je itko izmislio riječ “autentično” i počeo je naplaćivati.
U Pitvama su kuće stare, ulice uske, a informacije brze, jer na otoku uvijek netko zna tko je došao, zašto je došao i, što je najvažnije, koliko će ostati.
Odande se ulazi u legendarni tunel Pitve–Zavala, mali spomenik jugoslavenskom optimizmu iz šezdesetih godina, kada se vjerovalo da je sve moguće, pa tako i dvosmjerni promet kroz jedva jednosmjerni tunel.
Tunel je, blago rečeno, uzak. Toliko uzak da vozač instinktivno uvlači ramena, iako racionalno zna da to neće pomoći. Promet regulira semafor sa svake strane, što je civilizacijski iskorak koji otočani poštuju otprilike koliko i vremensku prognozu, informativno, ali ne i obvezujuće.
A kad uđete unutra, shvatite još nešto: temperatura je savršena. Svježe, stabilno, ni prehladno ni prevruće. Idealno.
I naravno da su lokalni vinari odmah zaključili ono što bi zaključio svaki razuman Dalmatinac: ako je dobro za promet, još je bolje za vino.
Pa tako u tunelu, ili uz njega, u kamenim prostorima, mirno dozrijeva koja bačva domaćeg plavca. Dok vi čekate zeleno svjetlo, postoji realna mogućnost da vam iza zida odležava vino koje će jednog dana biti posluženo uz rečenicu: “Ovo ti je iz tunela.” I to će biti sasvim dovoljno objašnjenje.
Kad izađete na drugu stranu, otvara se južna strana otoka.
Zavala u ožujku izgleda kao razglednica koja još nije upoznala turizam. More mirno, terase prazne, konobe zatvorene, ne zato što ne žele raditi, nego zato što još uvijek mogu birati.
Nema sezonskih pitanja poput: “Excuse me, where is hidden beach?” niti onih jednako sezonskih odgovora: “Tamo di je more.”
Tu su samo galebovi, sunce i poneki otočanin koji se polako kreće između vrta, barke i konobe, tempom koji turizam još nije uspio ubrzati.
Jer zima i rano proljeće na otoku imaju svoj program. Krpaju se mreže, obilaze maslinici, reže loza i vode ozbiljne rasprave o ulju, ozbiljnije nego što se drugdje vode rasprave o politici.
Netko će popravljati barku, netko zid oko vrta, a netko će, što je također priznati otočki posao, sjediti na suncu i gledati more s izrazom čovjeka koji to radi već pedeset godina i još uvijek ne vidi razlog da prestane.
Nedaleko od Zavale nalazi se Sveta Nedilja, selo koje izgleda kao da je netko odlučio testirati zakon gravitacije pa kuće zalijepio uz strmu stijenu. Iznad sela nalazi se stara augustinska špilja samostan, a ispod more toliko plavo da djeluje kao da je malo pretjerano, čak i za Jadran.
Sljedeći dan naša dopisnica odlučuje napraviti nešto što bi u srpnju bilo ravno sportskom pothvatu, a u ožujku je čisti užitak: biciklističku turu od Jelse do Staroga Grada.
Ruta vodi kroz Starogradsko polje, koje su još u 4. stoljeću prije Krista parcelirali grčki kolonisti iz Farosa i koje je danas pod zaštitom UNESCO-a. Drugim riječima, dok vozite bicikl, vozite se kroz više od dvije tisuće godina povijesti, po parcelama koje su i dalje podijeljene gotovo istim linijama.
Bez gužve, bez automobila, bez zvona iza leđa i bez stresa da kasnite na rezervaciju koju ste sami sebi zakomplicirali.
Samo put, more i ona jednostavna dalmatinska logika: ako vidiš dobro mjesto, stani.
Naravno da je stala, u Vrboskoj, malom mjestu koje s razlogom zovu “mala Venecija”. Mostići, kanali, brodice i tišina. Sve izgleda kao da je netko uzeo komad Italije i preselio ga na Hvar, ali bez cijena koje zahtijevaju kratkoročni kredit.
Upravo odande šalje poruku, bez filtera i bez previše razmišljanja, onako kako se piše kad te nešto stvarno pogodi:
“Hi, I’m in the middle of a bike tour from Jelsa to Stari Grad. No hills directly on the beach, it is sooooooooo fucking beautiful way to drive and jump in the turquoise blue water. Wonderful places, you would love it here so much. It’s such an easy long way to drive on the promenade, including half islands. Jelsa is the most beautiful place to stay. I’m directly now in Vrboska for a coffee, what a sweet village. I’m in a dream here, I can’t believe how beautiful it is!!!”
Prevedeno na dalmatinski: žena je stala na kavu i ostala bez teksta.
A onda dolazimo do grada Hvara.
Ljeti je to međunarodna pozornica na kojoj pola Europe pokušava pronaći koktel, taxi brod ili smisao života u tri ujutro. U ožujku je, međutim, nešto sasvim drugo.
Trg sv. Stjepana, jedan od najvećih kamenih trgova na Mediteranu, gotovo prazan. Iznad svega stoji Fortica, tvrđava iz 16. stoljeća koja već stoljećima promatra isti prizor: crvene krovove, luku i Paklene otoke razasute po horizontu kao da ih je netko nehajno ispustio iz džepa.
Tu je i Arsenal s kazalištem iz 1612. godine, jednim od najstarijih javnih kazališta u Europi. Dok su se drugdje još pitali treba li im kazalište, Hvar ga je već imao i koristio.
Ali ono što je možda najljepše na otoku u ožujku nije ni povijest ni arhitektura.
To je život bez sezone.
Kafići rade sporije, razgovori traju dulje, a sunce, koje je ionako glavni stanovnik otoka, obavlja svoj posao bez ikakvog pritiska turističkih očekivanja.
Naša dopisnica možda je došla samo na nekoliko dana, ali fotografije koje je poslala pokazuju nešto što se u srpnju često izgubi: otok koji je jednako lijep kad je tih kao i kad je pun ljudi.
Možda čak i ljepši.
Jer kad nestanu furešti, buka i potreba da sve bude “iskustvo”, a sunce ostane, Hvar napokon pokaže svoje pravo lice.
I iskreno, izgleda kao da mu takav život sasvim odgovara.
Kratki video s Hvara potražite na našem Instagram profilu
