Vožnja od Cahuite prema La Fortuni jedna je od onih cesta na kojima čovjek vrlo brzo shvati da je krajnje odredište zapravo precijenjena kategorija. U teoriji ideš prema La Fortuni. U praksi voziš kroz Kostariku i svakih nekoliko kilometara razmišljaš: „Dobro, gdje ćemo sad stati?“
Karipsko more polako nestaje u retrovizoru, a zelenilo postaje sve gušće. Nakon nekog vremena počneš sumnjati da u Kostariki uopće postoji nešto što nije zeleno. Drveće, grmlje, plantaže, planine, trava, mahovina… sve zeleno. Čovjek se na kraju počne pitati imaju li Kostarikanci uopće riječ za „smeđe“.
A onda cesta zavije i pred tobom se pojavi rijeka. Pa slap. Pa plantaža banana. Pa ananasa.
Kod nas se kaže da je putovanje pola doživljaja. U Kostariki je putovanje gotovo cijeli doživljaj. Ovdje je juriti prema odredištu pomalo nepristojno. Kao da ste došli u restoran, naručili najskuplje jelo, a onda ga pojeli u tri minute jer imate autobus.
Svaki zavoj traži da stanete. Svaki pogled govori da nema potrebe žuriti. Priroda ovdje čovjeka vrlo brzo izliječi od europske bolesti zvane „moram negdje biti u 16.30“.
Negdje putem počinju se pojavljivati prve table za Arenal.
I tu se atmosfera malo promijeni.
Jer Arenal nije samo još jedna lijepa planina. To je jedan od onih vulkana koji čovjeka podsjeti koliko je priroda zapravo ravnodušna prema našim planovima, katastarskim česticama i uvjerenju da smo gospodar situacije.
Sve do 1968. Arenal se smatrao uspavanim vulkanom. Ljudi su živjeli na njegovim padinama, obrađivali zemlju, gradili kuće i vjerojatno imali sasvim pristojno mišljenje o budućnosti.
A onda je Arenal jednog srpanjskog jutra odlučio demonstrirati kako izgleda kad priroda prestane biti pristojna.
Erupcija je razorila sela, odnijela živote i preko noći promijenila cijeli krajolik. Ono što je ljudima bilo dom, cesta, njiva i susjedstvo, postalo je vulkanski krajolik.
Danas, kada prolazite tim područjem, teško je ne pomisliti koliko je kratko ljudsko pamćenje. Mi gradimo kuću, posadimo stablo, napravimo ogradu i ponašamo se kao da će sve to trajati vječno.
Vulkan, međutim, ima nešto drukčiju filozofiju nekretnina.
Arenal je, inače, jedan od onih vulkana koji izgledaju kao da ih je netko nacrtao ravnalom i šestarom. Savršeno pravilan stožac, gotovo školski primjer kako bi vulkan, prema dječjem crtežu, zapravo trebao izgledati. Upravo zbog tog gotovo nevjerojatno pravilnog oblika često ga nazivaju jednim od, a nerijetko i najfotogeničnijim vulkanom na svijetu.
I nije teško razumjeti zašto.
Dok većina vulkana izgleda kao da su ih oblikovali milijuni godina erozije, potresi i nekoliko loših geoloških odluka, Arenal djeluje kao da je priroda ovdje odlučila pokazati što zna kada se baš potrudi.
Savršeni stožac, šuma koja ga okružuje i nebo koje se stalno predomišlja oko toga hoće li ga pokazati ili sakriti.
Problem je samo u tome što taj najfotogeničniji vulkan na svijetu očito nema nikakvu obavezu biti fotogeničan baš onda kada turist dođe.
Sljedećeg jutra krenuli smo na stazu Arenal 1968.
Ime, srećom, ne pokušava biti poetsko.
Arenal 1968.
Godina kada je vulkan prestao spavati i odlučio promijeniti cijelo područje.
Staza prolazi krajolikom koji je nastao nakon erupcije. Posvuda su crne vulkanske stijene, ostaci lave i kamenje preko kojeg priroda polako ponovno preuzima teritorij.
Mlada stabla probijaju se kroz stijene. Mahovina prekriva lavu. Džungla se vraća centimetar po centimetar, kao da joj se nigdje ne žuri.
A onda se, sasvim iznenada, nekoliko metara ispred nas na stazi pojavio on.
Velika crna ptica, potpuno mirna, kao da smo mi upravo upali u njezinu dnevnu sobu.
Bio je to mužjak velikog curassowa, ptice koja izgleda kao da je netko uzeo običnu kokoš, povećao je nekoliko puta, obojio u crno i na kljun joj zalijepio žuti ukras. Na glavi mu je stajala karakteristična kovrčava krijesta, a cijeli je prizor djelovao pomalo nestvarno.
Stajao je nasred staze i gledao nas.
Mi njega.
Nitko nije imao osobitu potrebu nastaviti hodati.
Ni on nije imao osobitu potrebu pomaknuti se.
U tom kratkom susretu čovjek shvati kako džungla funkcionira. Nismo mi došli gledati prirodu. Samo smo na trenutak zalutali u njezin dnevni boravak.
A on je, očito, bio domaćin koji nije pretjerano impresioniran gostima.
Nakon nekoliko sekundi jednostavno je nastavio svojim putem, kao da je susret s četvero mokrih turista najobičnija stvar na svijetu.
I zapravo je upravo to jedna od najljepših stvari Kostarike. Ne morate uvijek tražiti životinje. Ponekad one jednostavno izađu pred vas, stanu na stazu i odluče da je vrijeme za kratko upoznavanje.
Mi smo, naravno, odmah posegnuli za mobitelima.
Jer priroda je priroda, ali ipak treba dokaz.
I zapravo je upravo to jedna od najljepših stvari koje ovdje vidite.
A onda je počela kiša.
Ne ona naša kiša koja malo pada, pa prestane, pa čovjek kaže „ma neće više“.
Ovo je kostarikanska kiša.
Ona ne pada.
Ona se izlije.
Kiša.
Sunce.
Oblaci.
Opet kiša.
Pa sparina.
Pa sunce.
Pa još malo kiše, čisto da se slučajno ne osušite.
Kabanica je postala dio osobnog identiteta. Obučeš je, skineš je, obučeš je, skineš je. Nakon nekog vremena više ne znaš jesi li mokar od kiše ili od vlastitog znoja i odlučiš da je to zapravo potpuno nebitno pitanje.
Kako smo se približavali vulkanu, raslo je uzbuđenje.
Arenal je negdje tamo.
Samo ga treba vidjeti.
Stigli smo do vidikovca.
I ugledali oblak.
Golem, bijel, debeo i samouvjeren.
Vulkan je nestao iza njega kao da nikada nije ni postojao.
Da nam je netko tada rekao da Arenal zapravo ne postoji i da su ga Kostarikanci izmislili kako bi prodavali ulaznice, teško da bismo se previše bunili. Imali smo samo oblak.
Priroda, očito, nije dobila informaciju da smo doputovali deset tisuća kilometara.
Vratili smo se prema La Fortuni pomalo pokisli i pomalo razočarani.
A onda se dogodilo ono zbog čega Kostariku na kraju i zavolite.
Nekoliko sati kasnije sjedili smo u jednoj lokalnoj sodi u središtu La Fortune.
Soda u Kostariki nema nikakve veze s gaziranim pićem, iako bi čovjek nakon nekoliko dana provedenih na cesti lako mogao pomisliti da je riječ o nekoj vrlo čudnoj marketinškoj kampanji. Sode su male lokalne zalogajnice, nešto između obiteljskog restorana, kvartovske gostionice i mjesta u kojem ćete pojesti pravi kostarikanski ručak bez puno filozofije i bez potrebe da vam konobar donese vinsku kartu od četrdeset stranica.
Upravo smo sjedili i čekali ručak kada je nestalo struje.
I tu se dogodila još jedna mala kostarikanska lekcija.
Nitko nije paničario.
Nitko nije pogledavao prema satu.
Nitko nije počeo dozivati konobara pitanjem što se događa, kao da je upravo pao sustav Europske središnje banke.
Struje nema?
Dobro.
Jelo je već bilo pripremljeno i stiglo je na stol kao da se ništa posebno nije dogodilo. Kostarikanci očito imaju jednostavniji odnos prema stvarima koje mi u Europi odmah pretvaramo u incident.
Mi smo, naravno, nastavili razgovarati o Arenalu.
Nismo ga vidjeli.
Vidjeli smo oblak.
Veliki, bijeli, savršeno postavljen upravo tamo gdje bi, prema turističkim brošurama i našim očekivanjima, trebao biti vulkan.
I onda je konobarica pogledala prema van.
Nasmiješila se.
Okrenuli smo se i shvatili da se oblak povukao.
Arenal je izronio pred nama.
I tu je možda najbolji dio cijele priče.
Nije svijet stao.
Nitko nije počeo vikati.
Nitko nije organizirao spontano hodočašće prema prozoru.
Ljudi su nastavili jesti.
Konobarica je nastavila raditi.
Netko je razgovarao za drugim stolom.
Nekome je zazvonio telefon.
Arenal se jednostavno pojavio.
Jer njima je to normalno.
Njima je taj vulkan dio svakodnevice. Nešto što vide uz jutarnju kavu, na putu prema poslu, iz autobusa, iz trgovine ili dok čekaju da im se vrati struja.
Jedini čovjek kojem je očito bilo potpuno nenormalno to što se upravo dogodilo bio sam ja.
Izletio sam iz sode na cestu kao fotoreporter koji je upravo dobio dojavu stoljeća.
Dok su ostali mirno sjedili i jeli, ja sam stajao nasred ulice i pokušavao uhvatiti što bolju fotografiju Arenala prije nego što se gospodin vulkan ponovno predomisli i navuče zavjesu.
Klik.
Još jedan.
Još jedan.
Još jedan.
Kostarikanci su vjerojatno gledali mene i mislili: „Evo još jednog turista koji je upravo otkrio da imamo vulkan.“
I zapravo su bili u pravu.
Nama je to bio događaj.
Njima je to bio utorak.
I upravo je taj trenutak možda bolje od svega pokazao razliku između putnika i onoga tko negdje živi.
Mi smo prevalili pola svijeta da bismo vidjeli Arenal.
Njima Arenal samo stoji tamo.
Ponekad iza oblaka.
Ponekad ispred njega.
Ponekad ga nema.
A ponekad, ako imate sreće, pojavi se baš kada vam donesu ručak.
I možda je upravo zato prizor bio još bolji.
Nije došao uz fanfare.
Došao je usput.
Kao da je priroda samo nakratko provjerila jesmo li još tamo.
Jesmo.
I srećom, ovaj put sam imao mobitel u ruci.
Navečer smo otišli u Ecotermales.
Nakon svega što smo taj dan prošli, termalni bazeni bili su upravo ono što čovjeku treba.
Voda se prirodno zagrijava duboko ispod zemlje vulkanskom energijom. Oko vas tropska šuma, iz krošnji dopiru zvukovi životinja koje više ni ne pokušavate identificirati, a vi sjedite u vodi od četrdesetak stupnjeva i prvi put tog dana nemate nikakav plan.
I to je možda najveći luksuz.
Ne hotel.
Ne bazen.
Ne koktel.
Nego činjenica da nekoliko sati nitko od vas ne očekuje da negdje stignete.
Europa vas uči da uvijek nekamo morate stići.
Vulkan vas uči da biste ponekad trebali ostati tamo gdje jeste.
A termalni izvori tu lekciju dodatno utvrde.
Posljednji dan oko Arenala ostavili smo za Mistico Hanging Bridges Park.
Ako je šetnja kroz džunglu s tla pokušaj da razumijete prašumu, viseći mostovi su trenutak kada shvatite da ste cijelo vrijeme gledali samo njezino prizemlje.
Mostovi vode visoko kroz krošnje.
Tek odozgo postaje jasno koliko je prašuma zapravo složena.
Ono što s tla izgleda kao nekoliko stabala, odozgo se pretvara u višekatnicu bez liftova i građevinske dozvole.
A onda shvatite da džunglu ne treba samo gledati.
Treba je i slušati.
Cijelo vrijeme šumom je odzvanjao neki nevjerojatno glasan zvuk. Njihovi kostarikanski „cvrčci“ proizvodili su zvuk koji je najviše podsjećao na motornu pilu. Ne onu malu, kućnu, kojom susjed subotom ujutro odluči dokazati da je došlo proljeće, nego pravu motornu pilu koja negdje u džungli radi bez prestanka i bez ikakve namjere da nekome objasni što zapravo pili.
Zvuk je dolazio sa svih strana.
Niste ga mogli vidjeti, ali ste ga čuli cijelo vrijeme.
U jednom trenutku imate osjećaj da će iz džungle izaći čovjek u kacigi, ugasiti motornu pilu i pitati vas zašto stojite nasred puta.
Ali nije izlazio nitko.
Samo bi zvuk odjednom utihnuo, pa se nekoliko sekundi kasnije javio negdje drugdje, kao da cijela džungla ima vlastiti razglas.
Ono što s tla izgleda kao nekoliko stabala, odozgo se pretvara u višekatnicu bez liftova i građevinske dozvole.
Gore su tukani i papige.
Malo niže majmuni.
Još niže kukci, gmazovi, male otrovne žabe i tko zna što sve ne.
Svaki sloj ima svoje stanovnike.
I svatko, za razliku od nas, točno zna gdje mu je mjesto.
Mi smo tamo došli kao turisti, hodali po mostovima, fotografirali lišće i pokušavali izgledati kao da znamo što gledamo.
Srećom, imali smo vodiča.
„Tamo je zmija.“
„Ondje je otrovna žaba.“
„Gore u najvišim krošnjama je lijenjivac.“
„Na toj grani je šišmiš.“
Bez njega bismo uredno prošli pokraj svega toga i vratili se kući s trideset fotografija lišća.
Džungla je, shvatiš tada, prepuna života.
Samo taj život nije naporan kao naš.
Ne trubi.
Ne vibrira.
Ne šalje obavijesti.
Ne prodaje ti ništa.
Ne pokušava te uvjeriti da upravo sada moraš nešto kupiti.
On jednostavno postoji.
I čovjek ga primijeti tek kada napokon prestane gledati kao turist i počne gledati kao čovjek.
Arenal, kiša, termalni izvori i viseći mostovi tako su nam pokazali još nešto.
Kostarika nije mjesto koje će vam uvijek dati ono što ste zamislili.
Dat će vam nešto drugo.
Ponekad oblak umjesto vulkana.
Ponekad kišu umjesto sunca.
Ponekad ćete na fotografiji imati samo granu na kojoj je, kako vam vodič tvrdi, bio lijenivac.
Ali onda, baš kada pomislite da ste nešto propustili, oblak se makne.
I pred vama se pojavi Arenal.
Kao da vam priroda kaže:
„Evo ti. Ali nemoj misliti da ću to ponoviti.“
I upravo je u tome, valjda, cijela Kostarika.
Ne obećava.
Ne objašnjava.
Ne moli za pažnju.
Samo stoji tamo, ogromna, zelena i pomalo bezobrazno lijepa.
A vi možete jedino stati, pogledati i biti zahvalni što ste se našli pred njom.
U nastavku…
Treći i posljednji dio vodi prema Tihom oceanu. Ondje gdje grbavi kitovi prelaze tisuće kilometara kako bi na svijet donijeli mladunce, gdje krokodili strpljivo čekaju ispod mosta na rijeci Tárcoles i gdje dvije riječi, Pura Vida, napokon prestaju biti turistički slogan i počinju imati svoje pravo značenje.
