Postoje zemlje koje vas osvoje na prvi pogled. One koje čim avion dotakne pistu počnu vikati koliko su posebne. Na svakom koraku nude neku “najveću”, “najljepšu” ili “najpoznatiju” atrakciju, uvjeravajući vas da bez nje vaš život više nikada neće biti isti. A postoje i one druge, mnogo rjeđe, koje se ne trude impresionirati nikoga. Jednostavno postoje. Mirno, samozatajno i potpuno sigurne u ono što jesu. Kostarika pripada upravo toj drugoj skupini.
Prava Kostarika ne nalazi se u turističkim brošurama. Ona se skriva u zvuku koji vas probudi prije izlaska sunca. U mirisu mokre zemlje nakon tropske kiše. U čovjeku koji vam bez ikakvog razloga poželi dobro jutro. U konobarici koja vas već drugoga dana pita jeste li opet za isti doručak. U djeci koja se igraju nogometa na prašnjavom igralištu dok oko njih leti više egzotičnih ptica nego što ih prosječan Europljanin vidi tijekom cijelog života.
Kad nekome spomenete Kostariku, većina će pomisliti na džunglu, vulkane, lijenjivce i one reklame u kojima ljudi u bijeloj odjeći hodaju bosonogi po beskrajnim pješčanim plažama. Sve je to istina. Ali nije ni približno cijela priča.
Vrlo brzo shvatite da Kostarika nije država u kojoj postoje nacionalni parkovi. Ona je nacionalni park u kojem ljudi žive. Gotovo četvrtina njezina teritorija pod nekim je oblikom zaštite, ali brojke ondje vrlo brzo prestanu biti važne. Mnogo je važniji osjećaj da se granica između civilizacije i divljine gotovo uopće ne vidi. Cesta prolazi kroz prašumu, rijeke presijecaju sela, majmuni prelaze preko električnih vodova, a egzotične ptice lete iznad krovova kuća kao što kod nas lete golubovi. Nakon nekoliko dana prestanete se pitati gdje počinje priroda. Shvatite da nikada nije ni završila.
Nakon slijetanja u San José preuzeli smo automobil i krenuli prema karipskoj obali. Pred nama je bilo nekoliko sati vožnje, dovoljno da čovjek polako zaboravi europski način razmišljanja. Promet postaje sporiji, sela skromnija, kuće šarenije, a vegetacija sve gušća. Negdje usput shvatite da ste u zemlji u kojoj priroda nije nešto što se povremeno posjećuje vikendom. Ovdje je priroda domaćin, a ljudi su samo podstanari koji su naučili živjeti s njom.
Već tijekom prve vožnje postalo nam je jasno da će se u Kostariki vrlo brzo promijeniti kriteriji za ono što smatramo neobičnim. Kod kuće usporite automobil kada cestu prijeđe srna. Ovdje vam sasvim normalno iznad krova automobila preleti manje jato crveno modrih ara ili neka druga egzotična ptica. Prvih nekoliko puta naglo posegnete za fotoaparatom. Nakon nekoliko dana samo se nasmiješite i nastavite voziti.
Naš prvi dom bila je Cahuita.
Malo mjesto koje nema nikakvu potrebu biti veće nego što jest. Nekoliko ulica, nekoliko restorana, poneki bar, pokoja trgovina i Nacionalni park koji počinje gotovo ondje gdje završavaju dvorišta lokalnih kuća. Naš smještaj nalazio se doslovno na njegovu rubu. Toliko blizu da između terase i prašume nije postojala gotovo nikakva granica. Nije bilo ograde koja bi razdvajala čovjeka od divljine. Nije ni trebala. Ondje vrlo brzo shvatite da ste vi gost.
Prvu noć probudili smo se nekoliko puta, ne zato što je bilo bučno u onom našem, gradskom smislu riječi, nego zato što je džungla jednostavno živa. U Hrvatskoj noć znači tišinu. Ovdje noć znači da se smjena upravo promijenila. Jedni kukci završavaju posao, drugi tek počinju. Negdje u daljini čuje se nepoznata ptica, zatim neki čudan krik, pa šuštanje lišća, pa opet potpuna tišina koja traje točno onoliko koliko treba da pomislite kako je sve završilo. A onda krene nova runda zvukova.
Kad je svanulo, shvatili smo da je to bila tek uvertira.
Prvo su se javile ptice i to ne nekoliko njih, nego stotine.
Nikada prije nisam bio na mjestu gdje jutarnju budilicu ne čini jedan jedini glas nego cijeli orkestar. Žutoprsi tukan svojim je velikim šarenim kljunom izgledao kao da ga je nacrtalo dijete koje nije znalo kada treba stati s bojama. Bjeločele papige prelijetale su iznad krošnji u glasnim jatima kao skupina susjeda koja raspravlja o najnovijim tračevima. Crvenočele amazonke nadvikivale su se s tangarama, kukavicama, mravaricama i vranjcima, dok je svaka od njih bila uvjerena da upravo njezina pjesma zaslužuje glavnu ulogu.
A onda su se oglasili urlikači.
Ako nikada niste čuli majmuna urlikača, teško je objasniti taj zvuk. Zamislite da je netko spojio motor starog kamiona, lava kojemu je netko stao na rep i zvučnik s rock koncerta iz osamdesetih. Sve to odjednom. Negdje duboko u džungli. Prvi put čovjek instinktivno pogleda kroz prozor da vidi događa li se neka katastrofa. Treći dan samo kaže: “Dobro jutro, dečki.”
Jet lag, kojeg inače svi proklinjemo nakon dugih letova, ovdje se pokazao kao najbolji saveznik. Budili smo se prije šest sati i već oko sedam sjedili u lokalnoj sodi na doručku. To je riječ koju ćete u Kostariki čuti gotovo jednako često kao i “Pura Vida”. Soda nije restoran u kakvom smo ih navikli zamišljati u Europi. To je mjesto gdje se jede zato što ste gladni, a ne zato što ćete fotografiju tanjura objaviti na društvenim mrežama. Nema nepotrebne filozofije. Riža, grah, jaja, svježe voće, domaća kava i ljudi koji vas dočekuju kao da ste navratili susjedima.
I možda upravo ondje počinje razumijevanje Kostarike.
Kod nas se često jede usput. Na brzinu. Između dva sastanka. Između dvije obveze. Ovdje doručak još uvijek znači doručak. Sjedne se. Razgovara. Promatra ulicu. Nitko ne gleda na sat svakih trideset sekundi.
Nacionalni park Cahuita bio je udaljen svega nekoliko minuta hoda. Da je kojim slučajem u Europi, vjerojatno bi na svakih sto metara stajala po jedna suvenirnica, tri štanda sa sladoledom i barem jedan čovjek odjeven u kostim tukana koji bi vam pokušavao prodati magnet za hladnjak. Ovdje toga nema. Staza jednostavno ulazi u prašumu, bez rampi, bez spektakla i bez osjećaja da ulazite u turističku atrakciju. Kao da vas je netko jednostavno pustio u nečije dvorište, samo što su vlasnici tog dvorišta majmuni, lijenjivci, tukani i zmije.
Prvi stanovnici koji su nas dočekali nisu bili ljudi nego rakuni. Drsko su obilazili ruksake turista s iskustvom profesionalnih džepara, potpuno sigurni da će prije ili kasnije netko ostaviti sendvič bez nadzora. Nedaleko od njih kapucini su skakali po granama s lakoćom zbog koje čovjek ozbiljno posumnja da evolucija možda ipak nije završila u našem smjeru. Iguane su ležale na suncu potpuno nezainteresirane za svijet oko sebe, dok su lijenjivci visoko u krošnjama izgledali kao da su otkrili tajnu života koju mi uporno odbijamo prihvatiti.
Ne žuri.
Ništa neće pobjeći.
Osim možda tukana.
Ali on ionako leti brže nego što ćeš izvaditi fotoaparat.
Iz Cahuite se vrlo brzo nauči jedna važna lekcija. More je ovdje samo kulisa. Glavni glumac cijelo vrijeme ostaje džungla.
Naravno, teško je odoljeti karipskoj obali. Cesta se povremeno toliko približi moru da između asfalta i pijeska ostane tek nekoliko redova kokosovih palmi koje se njišu kao da cijeli život slušaju isti reggae. S vremena na vrijeme prođe poneki biciklist, netko uspori automobil samo kako bi pozdravio poznanika uz cestu, a čovjek se ne može oteti dojmu da je ovdje sat prestao biti mjerna jedinica. Vrijeme postoji, ali očito nikome nije osobito važno.
Playa Negra bila je naš prvi ozbiljniji susret s karipskom obalom. Tamni vulkanski pijesak potpuno je drugačiji od razglednica na koje smo navikli. Nema one savršeno bijele boje koja turističkim agencijama puni kataloge, ali upravo zbog toga plaža izgleda iskreno. Kao da se ne pokušava nikome svidjeti.
A onda Punta Uva.
I more koje izgleda toliko mirno da biste se bez razmišljanja zakleli kako vas čeka najopuštenije kupanje u životu.
I onda uđete.
Karipsko more ima smisao za humor.
Valovi dolaze niotkuda. Jedan vas podigne, drugi okrene, treći vam objasni da ste upravo izgubili ravnotežu, dostojanstvo i možda sunčane naočale. Nekoliko minuta kasnije stojite na obali mokri, puni pijeska i smijete se sami sebi, jer jedino što možete učiniti nakon što vas valovi nekoliko puta pošteno prevrnu jest priznati poraz i nasmijati se.
I upravo je to ono što Kostarika radi čovjeku tijekom cijelog putovanja.
Ne dopušta mu da glumi gospodara svijeta.
Podsjeti ga da je gost.
Svake večeri vraćali smo se u Cahuitu, mali gradić koji se nakon zalaska sunca pretvara u jedno veliko dnevno boravište. Nema velikih klubova, nema glasne komercijalne glazbe, nema ljudi koji su izašli kako bi ih drugi vidjeli. U jednom lokalnom baru zatekli smo bend sastavljen od nekoliko domaćih glazbenika. Gitare, bubnjevi, nekoliko poznatih reggae ritmova i publika koja nije brojala pjesme nego trenutke. Neki su plesali, neki sjedili uz pivo, drugi samo promatrali ulicu. Nitko nije izgledao kao da negdje kasni.
Koliko god zvučalo neobično, upravo su takve večeri ono što se najduže pamti. Ne zato što se dogodilo nešto spektakularno, nego zato što se nije dogodilo baš ništa posebno. A upravo je u tome njihova ljepota.
Tek tada shvatiš koliko smo mi u Europi odvojili prirodu od života. Kod nas vikendom odlazimo u prirodu. U Kostariki ljudi jednostavno žive u njoj.
Posljednje jutro na karipskoj obali ostavili smo za mjesto koje bi, po mom mišljenju, trebao posjetiti svatko tko dođe u ovaj dio Kostarike.
Jaguar Rescue Center.
Naziv je pomalo varljiv jer ondje danas zapravo nema jaguara. Ima, međutim, gotovo svega drugoga što živi u kostarikanskim šumama i što je na ovaj ili onaj način završilo u nevolji zbog čovjeka.
Već na samom ulazu postaje jasno da ovo nije zoološki vrt.
Nitko ovdje nije došao kako bi zabavljao turiste.
Sve životinje imaju svoju priču, a gotovo nijedna nije sretna.
Ljenjivci kojima su zbog dodira s električnim vodovima morali amputirati dio šape ili ruke. Ptice koje su pronađene teško ozlijeđene uz cestu. Crveno modre are čije bi perje moglo posramiti i najskuplju umjetničku paletu. Crnouhe papige koje vas promatraju pogledom iz kojeg nije teško zaključiti da su ljudi često precijenjena vrsta. Kornjače, aligatori, zmije, majmuni i mnoge druge životinje koje su ovdje pronašle privremeno utočište dok se ne oporave dovoljno da ih se vrati u prirodu.
A ako povratak više nije moguć, onda barem život dostojan onoga što im je ostalo.
Centar uglavnom vode volonteri iz cijelog svijeta. Upoznali smo Australku koja hrani tukane, studenta iz Njemačke koji čisti nastambe, djevojku iz Kanade koja već mjesecima brine o mladom lijenjivcu i još desetke ljudi koji su na nekoliko mjeseci ostavili vlastiti život kako bi pomogli bićima koja im to nikada neće moći vratiti.
I čovjek se, htio to ili ne, zapita kada smo posljednji put učinili nešto od čega nismo očekivali nikakvu korist.
Tijekom obilaska vodiči ne skrivaju razočaranje činjenicom da je velik dio ozljeda posljedica upravo ljudskog djelovanja. Električni vodovi, automobili, ilegalno držanje divljih životinja, uništavanje staništa. Nije priroda najveći neprijatelj životinjama. To smo vrlo često mi.
Paradoks je gotovo savršen.
Napustili smo centar pomalo zamišljeni. Nije to bilo ono veselo turističko oduševljenje nakon razgledavanja neke atrakcije. Više osjećaj poštovanja prema ljudima koji svakoga dana strpljivo pokušavaju ispraviti barem mali dio štete koju ostatak svijeta neumorno proizvodi.
I dok smo posljednji put prolazili cestom kroz Cahuitu, činilo se kao da se cijela karipska obala oprašta na svoj način. Nad krošnjama su ponovno kružili tukani. U daljini su se još jednom oglasili urlikači. Vlažan zrak nosio je miris mora i tropske šume, a mi smo krenuli prema unutrašnjosti zemlje, prema mjestu koje već desetljećima živi u sjeni jednog od najpoznatijih vulkana na svijetu.
Pred nama je bio Arenal.
I premda to tada još nismo znali, upravo će nam ondje priroda održati možda i najljepšu lekciju cijelog putovanja.
U nastavku:
Može li jedan vulkan pokvariti planove, a zatim nekoliko sati poslije priuštiti pogled koji se pamti cijeli život? Sljedeći nastavak vodi nas podno Arenala, među vulkanske stijene, viseće mostove i termalne izvore.
