Ima europskih večeri kad iz Maksimira izlaziš promukao od živciranja, a ima i onih kad već na poluvremenu naručiš još jednu rundu jer znaš da je posao gotov. Ova protiv Kauno Žalgirisa bila je baš takva.
Litavci su došli, stali u dva reda ispred svog gola i valjda se nadali da će nekako preživjeti večer. Držali su se pola sata, a onda ih je Dinamo otvorio kao konzervu. Zajc je prvi povukao okidač, McKenna odmah dodao drugi, a poslije su Lisica, Stojković i Kačavenda samo dovršili račun. Pet komada, bez puno filozofije.
A dok su Modri radili svoj posao na travnjaku, sa sjevera se nije gasio motor. Bad Blue Boysi gurali su momčad od prve do posljednje minute. Nije bilo važno je li 1:0 ili 5:0, pjesma nije stajala ni sekunde. Takve večeri pokažu koliko Maksimir može biti poseban kad tribina i momčad dišu kao jedno.
Istina, Žalgiris je jednom pogodio gredu s tridesetak metara, čisto da se ne kaže kako nisu ni zaprijetili. Ali to je bilo otprilike sve. Ostatak utakmice izgledao je kao da se igra na jedan gol. Dinamo je bio brži, jači, konkretniji i gladniji, a ono što posebno veseli jest da nije stao nakon dva ili tri gola. Tjerao je dalje, tražio još i na kraju zasluženo ispratio goste petardom.
Sad se može mirno spremati put u Litvu. Budimo realni, tamo bi trebalo napraviti pravo malo čudo da se ovih 5:0 zakomplicira. Prava priča tek dolazi, a zove se Viking. Norvežani neće biti ovako pitomi i tamo će se morati igrati ozbiljan nogomet.
Ali neka to pričeka. Nakon ovakve večeri red je malo uživati. Popiti pivo, prepričati Stojkovićev gol, pohvaliti Zajcov projektil i još jednom skinuti kapu Boysima, koji su svih devedeset minuta pokazali kako se navija za svoj klub.
