Dobrodošli na Waldhof – Kaiserslautern, utakmicu na kojoj je nogomet bio tek sporedna stvar.
Znaš da će biti veselo kad ti netko kaže da se Waldhof Mannheim i Kaiserslautern ne vole.
To je kao da kažeš da se kiša i mokar asfalt ne vole.
Mannheim i Kaiserslautern su šezdesetak kilometara jedan od drugog. Nije to ništa. U Njemačkoj ti je to praktički susjedstvo. Ali nogometno? E, tu već pričamo o dvije države.
Kaiserslautern ima četiri naslova njemačkog prvaka i onu veliku, staru nogometnu priču. Waldhof je radnički Mannheim, klub koji je uvijek imao osjećaj da ga veliki njemački nogomet gleda malo preko ramena.
I onda se još 1983. netko sjetio da je odlična ideja Waldhof ubaciti u Bundesligu, ali mu domaći stadion nije dobar. Pa će, kažu, igrati domaće utakmice u Ludwigshafenu.
Lijepo. Samo što je Ludwigshafen, ajmo tako reći, puno bliže Kaiserslauternu nego što bi Waldhofu bilo ugodno.
I tu počinje moderna priča ovog rivalstva.
Mannheim dođe igrati svoje utakmice praktički pred nosom Kaiserslauternovih navijača, još privuče više ljudi na stadion i počne uzimati dio regionalne publike.
Pa ti sad idi objasni ljudima da je to samo nogomet.
Godinama se sve to kuhalo. Stadioni, navijači, provokacije, međusobna sranja, optužbe, incidenti. U jednom trenutku čak je i jedna svinja završila kao navijački rekvizit, obojana u boje suparnika.
Znači, klasični njemački derbi.
A onda su se klubovi godinama mimoilazili. Waldhof ispao iz Bundeslige, Kaiserslautern završio u svojim problemima, pa se derbi izgubio negdje između treće lige i zaborava.
Dok se Kaiserslautern nije spustio dovoljno nisko da se opet sretnu.
I sad, nakon četiri godine čekanja, dobiješ rasprodan stadion, večernju utakmicu, DFB kup, eliminaciju ili prolaz i dvije tribine koje se međusobno gledaju kao da su se srele na obiteljskom ručku nakon dvadeset godina svađe oko nasljedstva.
Kod Waldhofa, naravno, nije ni navijačka scena baš neka monolitna masa. Ima tu raznih grupa i frakcija, među njima i Kroatien Fraktion, podgrupa vezana uz hrvatski dio navijačke scene.
A onda utakmica.
Nula-nula.
Devedeset minuta čarki, naguravanja i svega onoga što očekuješ kad ljudima kažeš da je ovo samo sport.
Onda produžeci.
S gostujuće tribine prema terenu i domaćem dijelu stadiona polete rakete.
Dio Waldhofovih navijača probije ogradu i krene prema terenu. Policija ulijeće između tribina i trave. Suzavac. Guranje. Trčanje.
I onda – konji.
Da, konjička policija na nogometnom terenu.
Jer očito je u nekom trenutku netko u policijskom stožeru zaključio da je za smirivanje situacije najbolje dovesti konje.
Momčadi odlaze u svlačionice. Stadion čeka. Utakmica visi o koncu. Priča se i o potpunom prekidu.
I onda, nakon više od pola sata, Nijemci odluče napraviti ono što Nijemci najbolje rade.
Nastaviti po planu.
Igra se dalje.I
I onda, u 120. minuti, Kaiserslautern zabije.
1:0.
Kraj.
Kaiserslautern ide dalje.
A sad će, naravno, uslijediti onaj dio koji se ne rješava na travnjaku. Policijski zapisnici, disciplinski postupci, moguće kazne i sudski epilog.
Jer kad na nogometnoj utakmici imaš 85 ozlijeđenih, rakete lete prema tribinama, navijači probijaju ogradu, policija baca suzavac, a konji trče po terenu, onda rezultat 1:0 nekako dođe kao fusnota.
I tako je njemački nogomet sinoć pokazao ono svoje drugo lice.
Ono koje se obično ne vidi na reklamama za Bundesligu.
Ova utakmica tek će dobiti svoj drugi dio, onaj sudski.
Jer neke se utakmice ne završavaju rezultatom.
Neke tek tada počinju.
