Putovati Italijom, to ti je kao čitati neku staru knjigu koju je netko davno zaboravio zatvoriti, pa se sad sama lista, stranica po stranica, uz lagani propuh povijesti i težak miris kuhinje iz prizemlja koji te podsjeća da je čovjek, prije svega, biće koje jede pa tek onda razmišlja. Samo što ta knjiga, za razliku od naših suvremenih bestselera koji se trude biti važni, ovdje uopće ne pokušava, ona jednostavno jest, a fusnote nisu dosadne nego dolaze u malim šalicama, s pjenom i samopouzdanjem, dok se vino toči kao da je civilizacija krhka stvar koju treba redovito podlijevati da ne presuši
Ti ideš, stranice se okreću bez tvoje pomoći, i između redova iskaču carevi, sveci, pjesnici i konobari, svi jednako uvjereni da rade nešto presudno. Konobari, doduše, možda i jesu u pravu, ali to je rasprava koju je teško voditi na prazan želudac. I onda, kao svaki putnik s naših prostora, pomalo sklon patetici, a još skloniji tanjuru koji ne postavlja pitanja, kreneš redom: Padova, Ravenna, Bologna, Ferrara. Četiri grada i jedna tvrdoglava, pomalo zastarjela ideja da je svijet nekoć bio ozbiljnije mjesto, ili se barem pravio da jest.
Padova te dočeka kao profesor koji zna sve, ali ti to neće reći dok ne padneš ispit. Sveučilište iz 1222., dakle iz vremena kad smo mi još kolektivno pokušavali ustanoviti tko je kome što obećao i gdje završava čija livada, stoji tamo i šuti, kao da znanje nije nešto što se reklamira nego nešto što se podnosi, gotovo kao kronična dijagnoza. I naravno da mi nismo došli zbog toga. Mi nikad ne dolazimo zbog znanja. Znanje nam se dogodi usput, kao žulj ili račun koji nisi planirao.
Došli smo, recimo, do svetog Leopolda Mandića, sitnog čovjeka s ozbiljnom karijerom u slušanju tuđih problema bez potrebe da ih komentira. Cijeli život slušao je grijehe i nikome nije rekao da pretjeruje, da dramatizira ili da bi možda mogao malo stati i sabrati se, što ga čini gotovo revolucionarnim likom u vremenu koje proizvodi mišljenja brže nego što pekare proizvode kifle, a i slične kvalitete. Njegov grob nije spektakl nego tišina, ona vrsta tišine koja ne traži objašnjenja.
Malo dalje katedrala, ozbiljna kao državna institucija, ali s više smisla. Stoji tu stoljećima i ne objašnjava ništa, samo podsjeća da su ljudi oduvijek pokušavali napraviti nešto veće od vlastitog trajanja, makar to bio i zid koji će ih nadživjeti i kasnije ih ignorirati s visine, doslovno i metaforički.
Ravenna je već druga priča. Tamo ni zidovi nisu zidovi nego argumenti, obloženi zlatom koje ne blješti nego svijetli, kao neka stara ideja o vječnosti koja još nije prihvatila da smo mi od nje odavno odustali. I da odmah riješimo stvar: Dante je tamo. Ne simbolično, nego uredno, s kostima, grobom i svim potrebnim atributima pjesnika koji je prošao pakao, čistilište i raj, pa na kraju završio u gradu koji izgleda kao da je sve to već odavno pregledao i arhivirao bez velike drame.
Ravenna je bila prijestolnica kad se Rim već lagano umarao od vlastite veličine, onako kako se umaraju ljudi koji su predugo vjerovali u vlastitu važnost pa više ne znaju što bi s njom. I vidi se to, ali ne kao propast, nego kao pristojno povlačenje iz moći u estetiku. Mozaici su ostali, carevi nisu. I to je, kad se makne višak patetike, možda i najpoštenija raspodjela u povijesti: umjetnost preživi, vlast se pokvari i nestane, često brže nego što stigneš naručiti drugo piće.
Hodaš tako i shvatiš da su ljudi nekad imali vremena. Ne ono naše “imam vremena dok čekam red”, nego stvarno vrijeme, koje nije stalno gledalo na sat i pitalo se kasni li. Danas imamo brzinu, oni su imali strpljenje. Mi imamo sadržaj, oni su imali smisao ili barem nisu imali algoritme da im objasne kako ga zapravo nemaju. Dante tamo leži i, ako ga išta poznajemo, vjerojatno se ne uzrujava previše. Vidio je on gore stvari. Nakon pakla, komentari na internetu dođu kao lagana razonoda.
Bologna, s druge strane, nema vremena za metafiziku dok nije ručala. Grad koji je odlučio da je hrana ozbiljna stvar i da se život ne može voditi na praznom želucu, što je filozofija koja bi kod nas riješila pola političkih rasprava kad bi je netko ozbiljno shvatio. “La grassa”, kažu, i ne šale se. Ovdje se jede s uvjerenjem, gotovo ideološki, kao da je svaki obrok mali referendum o smislu života.
Ali Bologna nije samo tanjur nego i vertikala. Nekad ih je bilo na desetke, stotine tornjeva, jer su bogate obitelji zaključile da je najbolji način da pokažu svoju moć to da izgrade nešto što prkosi gravitaciji i zdravom razumu. Tko ima viši toranj, taj ima i više utjecaja, logika jednostavna kao srednji vijek i, kad bolje razmisliš, neobično bliska današnjim oblicima dokazivanja.
Danas je ostalo tek nekoliko tih tvrdoglavih spomenika ambiciji. Torre degli Asinelli, gotovo sto metara visok, nagnut taman toliko da te podsjeti kako gravitacija nije ideološka kategorija nego vrlo konkretan problem. Penjanje gore kombinira sport, religiju i laganu egzistencijalnu krizu. Kad dođeš na vrh, vidiš cijelu Bolognu, crvene krovove i na trenutak pomisliš da si iznad svega.
A onda se spustiš dolje, sjedneš i naručiš nešto konkretno, i shvatiš da je cijela ta priča o tornjevima možda bila samo kompliciran način da se ljudi na kraju ipak okupe oko stola.
I onda ti upadnu u oko portici, ti beskrajni natkriveni prolazi koji se protežu kilometrima. Nisu nastali iz estetike nego iz potrebe i snalažljivosti, što je u Italiji često ista stvar. Kuće su se širile prema ulici, katovi su rasli, a prizemlja su ostajala otvorena, stvarajući zaklon od kiše i sunca. Tako su nastali ti hodnici koji danas štite od kiše i sunca i daju gradu njegov prepoznatljivi ritam. Bologna je zbog njih jedinstvena, grad koji se može prijeći gotovo bez da te vrijeme dotakne.
I na kraju Ferrara. Grad koji kao da je u jednom trenutku rekao “dosta” i ostao u renesansi, bez potrebe da se dalje razvija i objašnjava. U centru dvorac obitelji Este, ogroman, s jarkom, kulama i svim onim što treba da se čovjek osjeti kao statist u povijesnom filmu, samo bez honorara. Hodaš tim dvorištem i lako je zamisliti plemiće kako spletkare, dok mi danas samo pokušavamo naći dobar espresso i Wi-Fi koji neće izdati u ključnom trenutku.
Ferrara je tiša od ostalih, ali ta tišina nije prazna. Ona je gusta, ispunjena vremenom i nekom vrstom dostojanstva koje ne traži pažnju, jer zna da će je ionako dobiti.
I tako, između svetaca koji su slušali, pjesnika koji su pisali, obitelji koje su gradile previsoko i kuhara koji su sve to preživjeli i začinili, shvatiš da Italija nije samo zemlja nego sustav vrijednosti. Povijest tamo nije lekcija nego okruženje, a hrana nije luksuz nego temeljna infrastruktura, otprilike kao struja ili voda, samo ukusnija.
Na kraju puta ostane ti samo jedna misao, ne osobito originalna, ali uporna: možda mi nismo putovali kroz Italiju. Možda je Italija, onako usput, prošla kroz nas, pregledala što ima, uzela što valja i ostavila nas malo drugačijima i što je još važnije, malo gladnijima nego što smo mislili da jesmo.
