Dinamo je opet došao, vidio i nije baš sve spalio, ali je Vukovar ostavio da razmišlja o životu. Četiri komada u mreži, 4:1 na semaforu u Gradskom vrtu i lagano pakiranje bodova za Maksimir. Oko 4.000 ljudi gledalo je predstavu u kojoj je glavnu ulogu opet igrao jedan te isti lik, Dion Drena Beljo. Dečko je u formi da bi zabio i da igra u papučama.
Hat-trick? Naravno. Treći u četiri utakmice. To više nije niz, to je već bezobrazluk.
Prvo poluvrijeme, Dinamo drži loptu, kontrolira, ali bez neke prevelike filozofije prema naprijed. Kao da voziš po staroj cesti, znaš da ćeš doći, ali ne žuriš. I onda u 32. minuti, Mišić ubaci, Beljo se digne kao da ima feder u nogama i zakuca glavom pod gredu. Gol koji izgleda jednostavno, ali nije za svakoga. 1:0 i mir.
Drugo poluvrijeme, malo življe, malo više kaosa, baš kako treba. Vukovar krene otvorenije, i odmah dobije šamar. Penal za Dinamo, opet Beljo, hladan kao špricer za 2:0.
I taman kad pomisliš da će to biti rutinsko odrađivanje posla, Vukovar se vrati. Puljić glavom smanji na 2:1 i na trenutak se učini da bi moglo biti nešto zanimljivo. Imaju čak i šanse, Filipović spašava, stativa zvoni, obrana Dinama malo pliva… ali znaš kako to ide.
Ako ne zabiješ Dinamu brzo primiš. Tri minute kasnije, gužva u kaznenom prostoru, Elez pokušava spasiti stvar i zabija sam sebi. To je onaj trenutak kad ti dođe da sjedneš na travu i zapališ cigaretu, iako si usred utakmice. 3:1, priča gotova.
A Beljo? On ne bi bio Beljo da ne stavi točku na “i”. U sudačkoj nadoknadi uzme loptu, riješi braniče kao da su prometni čunjevi i zabije za 4:1. Hat-trick, publika klima glavom, suigrači se smiju, svi znaju što gledaju.
Dinamo? Na +10, praktički broji dane/kola do naslova.
Vukovar? Zadnje mjesto, izgledna druga liga i sve manje vremena za čudo.
Ukratko jedni igraju nogomet, drugi hvataju zrak. A između stoji Beljo i radi razliku.
