Jebeš Brasil i Rio de Janeiro ako nisi bio u faveli. To je pravi Brazil. Iako su mi svi govorili da ne idem, pa i moji prijatelji u Riju, ipak sam se odlučio otići u moj Vidigal. Kažem moj Vidigal, jer sad je to moja favela. Ako se ikad vratim, doma sam tamo.
Uzeo sam skromni, jeftini smještaj na mjesec dana. Ispred favele puno auta policije, ali ne ulaze unutra. Takav je dogovor. Favela sama drži red. I stvarno, sve funkcionira bez policije. Ali kad oni uđu, onda bude puno mrtvih. BOPE, specijalne jedinice, ne pitaju puno. Obučeni su za borbu i smrt.
Vidigal je na jugu Rija, ispod poznatog brda Dois Irmãos. Susjedna favela je Rocinha. To je veliki rivalitet između Rocinhe i Vidigala. Rivalitet na način da se noću na brežuljku čuva granica, naoružani s jedne i s druge strane. I da, bude sranja i mrtvih.
Meni je bilo prva liga. Nakon par dana upoznaš ekipu. Kupujemo u istom dućanu, jedemo i pijemo zajedno, popravljao sam mobitel i tako upoznaš ljude. Zapamte te i onda te ili prihvate ili ne prihvate. Mene su prihvatili. Ne znam zašto.
U malim barovima muzika, ples, zajebancija, imao sam osjećaj da znam cijeli Vidigal. Po danu mi se javlja ekipa s motora: “gringooo”, ispod kacige ne znam tko je. Motori su glavno prevozno sredstvo. Taxi. Ima ih sto na stajalištu i non-stop rade. Sve funkcionira na motorima, djeca idu u školu, odrasli na posao.
Struja i voda se ne plaća. Spojeni su ilegalno na gradske komunalije. Žice i kablovi vise na sve strane. Ovi dole u Riju pizde jer oni to plaćaju. Nestvarno izgledaju svi ti kablovi.
Imao sam svoj mali restorancić tamo i moju “mamu” koja mi je kuhala svaki dan. Ona i muž samo rade. Bilo im je jako drago što dolazim svaki dan, takvo gostoprimstvo i dobrotu ne mogu opisati. Hrana domaća. Kako mi je mama uvijek htjela udovoljiti i radila mi svašta, jedan dan je pretjerala. Nisam mogao pola pojesti. Odem kod muža platiti i vidim i osjetim čudnu atmosferu. On tužan, a ona sjedi u kutu, glava dole. Pita me muž sramežljivo: “Što, danas ti nije bilo dobro?” Ja kažem: “Ma neeee, bilo je super, samo je mama pretjerala, tko bi to sve pojeo.” Kad joj je objasnio da je sve u redu, odmah je živnula. Problem je u tome sta svako jelo ima 3 priloga, grah, riža i krumpir. Treba to pojest sve.
A kada padne noć, ja zovem u pomoć… Šalim se, nisam zvao pomoć. Noću muzika na sve strane, veselo, sve živi, kraljice noći napadaju. Brazilke, najljepše žene na svijetu. Ali što je bilo u Vidigalu, ostaje u Vidigalu.
Prošao sam cijelu favelu uzduž i popreko, vjerojatno i tamo gdje nijedan turist nije nogom kročio. Pričao s ljudima. Siromašno je to, na rubu egzistencije, ali žive i pozitivni su. Na vrhu favele, na jednoj vidilici puca pogled preko cijelog Rija.
Tko god ode u Brazil, neka ode i u favelu. Kao što rekoh, to je pravi Brasil. Na Ipanemu i Copacabanu na kupanje i caipirinhu, ali onda bježi doma u Vidigal ili Rosinha favela gdje se po noći pleše, muzika ne staje i gdje su najljepše žene na svijetu.
(Kratki reel video na našoj Instagram stranici)
I za kraj, u mjesec dana niti jednu najmanju neugodnost nisam doživio, naprotiv, samo ljubaznost i gostoprimstvo.
Vidigal zauvijek!!
