Njemačka je uređena zemlja. Tamo i smrt ima raspored, vjerojatno negdje između Mülltrennung i nedjeljnog mira. Samo što ovaj naš zec očito nije pročitao pravilnik, pa je završio na kuhinjskom stolu lažnog Ličanina i lažnog Zagorca koji su integraciju shvatili kao paprikaš.
Lažni Ličaninu: “Sataru molim!”
Lažni Zagorče: “Evo ti civilizacije.”
I tako sve počne.
Zec se reže na komade s onom vrstom entuzijazma kojom se inače rješavaju povijesne nepravde, kasno, brutalno i bez jasnog plana što dalje. Malo se zapeče, tek da dobije boju političke karijere, zlatno smeđu s tragovima izgorenog, pa ga se izvadi van, jer ni mrtav ne zaslužuje gledati što dolazi.
U istu posudu ulazi luk. Uvijek prvi strada. Za njim mrkva, paprika, češnjak, mala multinacionalna koalicija koja završava isto kao i svaka druga, raskuhana i bez identiteta.
Onda vino.
Ne bilo kakvo, nego ono koje moraš probati prije nego ga uliješ, jer ako ne valja tebi, neće ni zecu. A zec je, za razliku od ljudi, barem iskreno mrtav.
Vrganji, prethodno oživljeni u vodi kao stare ideje pred izbore, ulaze u lonac. Paprika iz pećnice daje taj famozni dodatak, odnosno opravdanje da se popije još jedna čaša dok se čeka da se sve raspadne.
Začini idu po osjećaju, što znači da se u jednom trenutku više ne kuha paprikaš nego se vodi osobni obračun sa svime što te ikada živciralo. Lovor, ružmarin, ajvar, rajčica, i naravno umak Lucifer, jer bez njega nema ni karaktera ni poštene suze. Sve se to lijepo poveže u gustu, ozbiljnu priču.
I dok zec kuha svoju posmrtnu autobiografiju dva sata ili duže ako je bio tvrdoglav i u životu, atmosfera u kuhinji polako klizi iz kulinarstva u sociologiju.
Netko otvara treću bocu. Netko četvrtu temu o smislu života. Netko više ne zna je li zec bio divlji ili domaći, ali svi znaju da je bio kriv.
I taman kad sve počne ličiti na ozbiljan raspad sustava, kroz dim i vino probije se Zadruga:
*„Ja živim vu malomu selu
Gde asfalta taki još ne bu
Gde plodne su njive i zelene šume
A krava se pase po bregu
I ne bi ja drugde štel biti…”*
Što je u tom trenutku najtočniji opis njemačke kuhinje u kojoj naša dva kuhara pripremaju zeca i pokušavaju objasniti sebi kako su tu završili.
Na kraju peršin, jer čovjek mora imati iluziju da kontrolira stvari.
Tjestenina kao prilog da upije sve ono što ni psiholog ne bi.
Mi pijani, zec pijan, Njemačka mirna.
Integracija uspješna.
