Prvić je mali otok u blizini Vodica na kojem eto nikad do sad nisan bila, iako živin nekih 25 kilometara dalje.
Ime je dobija jer je prvi do obale, prvi do Vodica. Prvić.
Iako jako blizu kopnu, život na otoku otkriva i određenu udaljenost od suvremenog svita. I sama živin na otoku, moj otok je sa kopnom povezan 12-metarskin moston, šta čini ogromnu razliku u razvoju života, prometa i povezanosti. To naravno i ne mora biti prednost, a mir na Prviću to itekako dokazuje.
Pristali smo u Šepurine nakon kratke vožnje iz Vodica, svega 10-ak minuti katamaranon, šta znači da nekom bržem gliseru triba samo par minuta.
Otok je to bez automobila, kamiona i autobusa, koji broji oko 450 ljudi (šta je varljiva brojka ka u mnogin našin mistima zimi), raspoređenih u dva mista, Luka i Šepurine. Unatoč tome, na malom mistu u malom portu, di je sav život priliven na rivu, oživljen energijon sunčevih zraka i u opuštajućoj izolaciji “sa one strane”, ljudi po mistu ipak ima, život se kreće ka u maloj košnici, samo sporije. Pogotovo u ovo ranoprolitnje vrime kad treća marčanska bura brije sa druge strane otoka, di bi se žurili.
Otok je to na kojem se živilo isključivo od poljoprivrede, ribarstva i maslinarstva, prije raseljavanja stanovništva po šibenskoj obali, a tragovi takve nedaleke povijesti živu i danas. Brodice u luci, masline, kamenice za držanje ulja i ribarske mriže, otkrivaju način života prošlosti isprepletenog sa životom današnjice.
Kroz Šepurine povremeno prođe i protutnji neki traktor, pokoji motor ili električna bicikla, a doduše u šetnji između Šepurina i Luke, san se mimoišla i sa kombijem za prijevoz putnika, moguće taksijem.
Po rivi se može sristi i tuk-tuk vozilo, koje služi za prijevoz tereta sa broda i dostavu, a koje tu vjerojatno ima neki svoj naziv, ali do zaključenja ovog teksta, nisan saznala, a ne zna ni AI.
U portu su brodice, a iznad njih u oči upada i crkva Sv.Jelene iz 17.stoljeća, poznata po drvenom, baroknom oltaru, a već s rive se otvara pristup prema njenom kupolastom zvoniku.
Malo dalje, nalazi se i malo mlađa, Crkva Marijina Uznesenja.
Riva duž koje se čuje život, okuplja stariji svit na klupicama, neke u malom kafiću, jedinom otvorenom u ovo doba i to u jutarnjim satima, očeve koji igraju nogomet sa dicon i šetače sa pasima, radnike u maslenicima, a domaćice u vrtlima. Zanimljivo je viditi kako kroz uličice Šepurine primjetiš mnoge kuće sa obrađenim vrtlon, sa posađenin sezonskim biljen i stabalcima voćki. Tako je i kod nas prije bilo, dok nismo počeli betonirati i asfaltirati zemlju koja život znači i pretvarati u parkinge i građevinska zemljišta.
Ali srića, otoci su to, di ostaješ i dalje u prirodi i okružen prirodon pa ne može biti depresivno.
Najveći protok ljudi, izazove pristajanje katamarana više puti u danu kad se po glavnoj rivi uzvrtu putnici, radnici Jadrolinije i oni koji ispraćaju ili dočekuju putnike.
Kuće u Šepurini su većinom kamene, sa starin drvenin škurama, noviji dio prima šetnici ipak daje slobodu izbora koja, nadan se, neće izmaći kontroli ka šta to inače bude.
Stari dio, centar Šepurina, ispunjen je potpuno kamenim kućama, osim betonske zgrade mjesne vlasti i kulturnog centra, koja dominira na kantunu rive. Uličice su također nizovi gusto natiskanih kamenih kuća, kako starih i starijih, tako i novije gradnje koja se sa kamenom i škurama lipo uklapa u okolinu.
U tom dilu je samo jedna jedina kuća koja nije obložena kamenom i igron slučaja san ja spavala baš u toj kući, ali postavljanje kamena je planirano i na njoj.
Šetnica vodi iz Šepurina uz obalu prema istoku i kroz 15 minuta šetnje, uz plažu i pokraj groblja na uzvisini, dovede te do malog porta na ulazu u Prvić Luku. Malo je to misto, poznato po Muzeju Fausta Vrančića.
Ovaj genijalni izumitelj iz 16.stoljeća bija još i fizičar, pisac, leksikograf, povjesničar, filozof, čak i biskup. Od mnogobrojnih izuma i patenata, poznati su viseći mostovi, vjetrenjače, satovi, pumpe za vodu, amortizer te preteča modernog padobrana, koju možemo viditi isprid samog muzeja. Iako je rođen u Šibeniku, Faust Vrančić često je dolazija na Prvić di mu je obitelj imala kuću, a tu je po želji i pokopan.
Plaže na otoku, kraj kojih san prošla, izgledaju čisto i pristupačno, ali bura koja je fijukala tih dana, nije me pustila da ih isprobam.
Mali Prvić pun je zelenila, mediteranskog bilja, grmlja, agava, maslenika i stabala mendula, a primjeti se i mnogo ptica.
Ptice uživaju u postojanosti stabala koje čovik još nije srušija ka i u tišini i čiston zraku koje cestovni promet još nije narušija.
Šepurine se ne šepuru puno, skromne su, nezahtjevne i pune osmjeha. Tražu te da se opustiš i umiriš, da se pomiriš sa povremenin nedostatkon signala i interneta i sa tim šta nećeš moći na kavu ili u dućan kako ti padne na pamet, ali ti pokažu da se i dalje može bez svega toga i da je život jednostavniji nego šta mislimo.
