Malo pitoreskno misto na Makarskoj rivijeri. Oko 20 h sjedim na terasi, pala je sparina i zaboravim da počinje utakmica. Čujem zviždaljku suca koja označuje početak i brzo trčim doli na lučicu.
Nemamo tribine, ali imamo mul i kamenje s druge strane, plus stoji se oko bazena. Za VK Dupin Tučepi igraju samo lokalni momci. Puno je rodbine igrača, prijatelja i atmosfera je uvijek naelektrizirana. Bilo mi je žao suca uvijek, od najsočnijih psovki do prijetnje ubojstvom koju je prijavio policiji, a jednom smo ga gurnuli u more. Dali smo mulcu za sladoled da ga gurne.
To su prekrasne ljetne večeri ispunjene zajebancijom, navijanjem, emocijama… Nešto što ima dušu.
Nažalost, pišem u sadašnjem vremenu, ali ovo je pluskvamperfekt. Lokalni momci više ne treniraju niti igraju, niti dica. Vaterpola u Tučepima više nema jer je VK Dupin ukinut radi tri jahte i tri jedrilice, da imaju vezove u lučici na vaterpolskom plivalištu i da bi zaradili koji euro više.
Tužno je to sve gledati kad ti politika i novac na lokalnoj razini uzmu dušu i nema više one zviždaljke u 20 h. I kad po danu odem na kavu i gledam klince već u proljeće kako treniraju i čeliče se u još hladnom moru.
Ljeti su nam dolazili razni klubovi na turnire, prijateljske utakmice i pripreme. Između ostalih i tada aktualni prvak Europe, Jadran iz Splita. I Dubrovčani i neki strani klubovi.
Imali smo privilegiju sve to gledati u našem malom mistu, družiti se i pričati s našim tada svjetski poznatim igračima.
Ovi iz poznatih klubova bili su profesionalni. Ovi naši bi otvorili pivu na klupi za vrijeme utakmice, zapalili duvan… Al’ kažem, to je imalo dušu.
Jebale vas pare i jahte. Vratite nam vaterpolo, vratite dušu i zvižduk za početak utakmice.
I taman kad sam sve to htio još malo zapisivati, prošao je Milovan na biciklu. Pas kraj njega.
– Milovane, treba mi samo dvije-tri rečenice o vaterpolu u Tučepi.
Milovan je bio trener i jedan od osnivača VK Dupin Tučepi.
Trenirao je i Galeb Makarska.
Pogledao me i rekao:
– Nemoj mi se više nikad obraćat.
I ode.
Na biciklu.
S psom.
I šta da mu čovjek kaže?
Možda je čovjek u pravu.
Jer nekad je za cijelu povijest jednog vaterpola sasvim dovoljno nekoliko rečenica.
A nekad je i „nemoj mi se više nikad obraćat“ sasvim dovoljno za kraj.
