Ima nešto u tom Maksimiru kad Dinamo krene pobjeđivati.
Nije to baš matematika. Nije ni fizika. To je više ona birtijska znanost koju ne možeš dokazati, ali je svi za stolom znaju: kad Dinamo uhvati zalet, teško ga je zaustaviti.
A ovaj put je zalet ozbiljan.
Dinamo je na Maksimiru dobio Varaždin 3:1, upisao treću pobjedu zaredom i pridružio se Osijeku na vrhu društva s maksimalnim učinkom.
Tri utakmice, tri pobjede.
Plavi za sada ne pitaju puno. Samo uzimaju bodove. Varaždin je, doduše, na poluvrijeme otišao s prednošću 1:0. Gosti su se dobro držali, pokušavali izaći u protunapade, ali bez one prave završne prijetnje od koje ti se počnu znojiti dlanovi.
A onda je Dinamo počeo okretati utakmicu. Jer takve se utakmice ne dobivaju uvijek ljepotom. Nekad ih dobiješ karakterom. Malo pritiska, malo guranja, malo nervoze i puno vjere da će se nešto otvoriti. I otvorilo se. Pred kraj utakmice trener je odlučio vratiti malo nogometne nostalgije na Maksimir.
Ušli su Robert Mudražija i Mislav Oršić.
Dva povratnika u plavi dres. I sad zamislite Mudražiju. Čovjek čeka prvijenac u Dinamu, stadion čeka, a lopta u 90. minuti dođe taman kako treba. Udarac s ruba šesnaesterca. I vratnica. Lopta se odbija natrag u teren. Ma kakav prvijenac, kakva proslava, kakav život.
Ali nije gotovo dok sudac ne svira kraj. U zadnjoj minuti sudačke nadoknade opet se sve složilo. Beljo asistira, Mudražija puca. Vratar Varaždina brani, lopta mu bježi, ali ovaj put nema vratnice koja će spasiti goste. Lopta ide prema mreži. A tamo je i Oršić. Može je gurnuti unutra. Ali čovjek očito ima osjećaja za dramaturgiju. Samo je stao. Kao zaštitar na ulazu. Samo izvolite. Lopta prelazi crtu. 3:1. Mudražija slavi svoj prvijenac, Maksimir slavi s njim, a Dinamo upisuje novu pobjedu.
I tako, dok se po zagrebačkim birtijama već polako vade stare priče o tome kada je zadnji put Dinamo ovako krenuo, tablica za sada govori ono najvažnije.
Tri utakmice. Tri pobjede. Osijek i Dinamo zasad gaze bez pogreške. A sezona je tek počela. I znate kako to već ide u Zagrebu.
Prve pobjede još ništa ne znače.
Ali se zato o njima itekako priča.
