Napuštajući La Fortunu, ponovno smo se ugurali u automobil i krenuli prema Tihom oceanu. Putovanje od vulkana do obale u Kostariki ne mjeri se satima, nego prizorima i količinom samozavaravanja. Čim pomislite da ste vidjeli najljepši krajolik na svijetu, cesta vas razuvjeri već iza sljedećeg zavoja, pljusnuvši vam u lice još malo nerealne, neprirodno zelene razglednice.
Jedna od obaveznih postaja na tom hodočašću jest banalni most preko rijeke Tárcoles. Da vam netko kod kuće predloži da stanete na most, između bagera, kamiona i teške mehanizacije, i nekoliko minuta buljite u mutnu rijeku, vjerojatno biste se zapitali što ste mu skrivili. Onda priđete ogradi, pogledate dolje i shvatite zašto su svi ipak stali. Krokodili, golemi i tromi, poredani uz obalu kao da čekaju svoj red na građevinskoj dozvoli. Veliki, tromi, nepomični gmazovi s onim specifičnim, flegmatičnim izrazom lica koji govori da su na ovom planetu već dvjesto milijuna godina i da su u tom periodu vidjeli apsolutno sve, uključujući i idijote na mostu.
A turisti? Turisti rade ono što homosapiens s pametnim telefonom radi posvuda. Naginju se preko ograde do granice fizike. Fotografiraju. Traže “bolji kut”. Pokušavaju uhvatiti kadar zbog kojeg će im polupoznati ljudi na Instagramu napisati: “Vau, predivno!” A dolje, u mulju, nekoliko tona pretpotopnih zvijeri strpljivo promatra tu tragikomičnu predstavu. Evolucija ih je održala na životu stoljećima upravo zato što nikada nisu radili ništa na brzinu, a pogotovo ne zbog lajkova. Za razliku od nas, napredne rase, koja je u stanju slomiti vrat zbog fotografije koja će za dva dana nestati u digitalnom zaboravu.
Nakon nekoliko sati vožnje, pred nama se napokon otvorio Pacifik. Na karti, Karipsko more i Tihi ocean dijeli tek neznatnih stotinjak kilometara. U stvarnosti, to je drugi planet. More je drugačije, boje su drugačije, a zrak miriše na vlagu i potpunu besmislenost bilo kakvog radnog tjedna.
Naše odredište bila je Uvita, malo mjesto poznato po takozvanom Whale Tailu, pješčanom sprudu koji za oseke iz zraka izgleda poput golemog kitovog repa. Priroda se tu, za promjenu, poigrala bez arhitekata, građevinskih dozvola, rođačkih koncesija i prostornih planova. Dovoljni su joj bili plima, oseka i nekoliko tisuća godina potpunog ignoriranja ljudske potrebe da baš sve uredi, parcelira i betonira.
Kupali smo se svakoga dana. Jedina stvar koja nas je sjebala bila je temperatura mora. Navikli na Jadran, gdje ulazak u vodu obično zahtijeva tri minute psihičke pripreme, psovanje i polagano skupljanje jaja, ovdje shvatite da je Pacifik kao topli čaj. Voda je toliko vruća da nakon pet minuta imate osjećaj da plivate u golemoj, prirodnoj juhi od povrća.
I dok kod kuće neprestano pratimo vremensku prognozu kao da o njoj ovisi sam smisao našeg mizernog postojanja, ovdje smo vrlo brzo odustali od te neuroze. Došli smo usred kišne sezone. Svi su nas zloslutno upozoravali na potope. Na kraju se ispostavilo da smo imali više sreće nego pameti: osim par potopa oko Arenala, vrijeme nas je mazilo.
A pravi razlog dolaska u Uvitu čekao nas je posljednjeg jutra. Grbavi kitovi.
Sredinom srpnja ti divovi kreću na putovanje iz ledenih voda Antarktike. Prevale tisuće kilometara samo da bi došli u ove tople kupke, gdje se pare i rađaju mladunce. Dok smo se brodićem udaljavali od obale, vodič nam je mirno objašnjavao matematiku tog pothvata. Bez patetike i bez senzacionalizma.
I onda, prvi izdah. Oblak vodene pare iznad površine, a par sekundi kasnije iz vode izranjaju leđa velika poput prosječnog dalmatinskog trajekta.
Na brodu muk. Ne onaj neugodni, nego onaj rijetki, potpuni muk u kojem europski turist na trenutak zaboravi izvaditi mobitel. Ugledali smo majku s mladuncem. Mali kit, star tek par tjedana, nespretno je hvatao zrak, dok ga je mrcina od trideset tona lagano gurala prema površini. Možete pogledati stotine dokumentaraca s Davidom Attenboroughom, ali kada vam se na deset metara odvije ta scenografija, shvatite koliko su sve naše svakodnevne drame, krediti, politike i portali puka trivijalnost.
Na povratku, vodič nam utisne još jednu lokalnu mudrost: “Kostarikanci vjeruju da prirodu ne nasljeđujemo od roditelja, nego je posuđujemo od svoje djece.” Zvuči kao jeftini citat s drvene pločice u indijskom restoranu, ali dok gledate njihove nacionalne parkove, shvatite da oni to misle ozbiljno. Barem ozbiljnije od europskih birokrata koji ekologiju računaju kroz Excel tablice i emisije štetnih plinova.
Popodne smo, po preporuci istog čovjeka, skrenuli u unutrašnjost, u selo autohtonog naroda Boruca. Njihove ručno rezbarene drvene maske nisu plastično smeće iz kineske tvornice namijenjeno njemačkim umirovljenicima; to su komadi povijesti naroda koji je uspio preživjeti i konkvistadore i moderne turističke agencije.
Dok smo slušali priče o njihovoj povijesti, ponovno sam pomislio kako su upravo ovakva mjesta najveće bogatstvo svakog putovanja.
Ne ona koja imaju najveći parkirališni prostor.
Nego ona iz kojih izađete bogatiji za neku novu priču.
A onda, vrhunac. Umjesto izvikanih atrakcija, vodič nas pošalje na malu, lokalnu plažu izvan nacionalnog parka.
Tamo vlada potpuni raj. Par starih automobila parkiranih u samom pijesku. Obitelji koje iz prtljažnika vade prijenosne roštilje. Netko okreće meso, netko čisti ribu, djeca bosonoga jure kroz valove. Iz jednog zvučnika svira reggae, iz drugog salsa, a nitko se ne uzrujava zbog buke. Hladno pivo kruži od ruke do ruke, bez žurbe i bez potrebe da bilo tko išta dokazuje na društvenim mrežama.
Tu vas pogodi gorka spoznaja: mi Europljani smo od godišnjeg odmora uspjeli napraviti projektni zadatak. Planiramo ga mjesecima, slaganjem tablica, bukiranjem restorana, lovom na popuste i stresiranjem oko točaka koje moramo obići. Na kraju se s odmora vratimo umorniji i živčaniji nego što smo otišli. Ovdje ljudi dođu na plažu, nalože ugljen, otvore pivo, uđu u more i to je to. Svrha je pogođena u sridu.
Možda zato na svakom koraku čujete izraz Pura Vida. U početku mislite da je to obično turističko pretjerivanje, slogan s majice.
Onda shvatite da time govore i dobar dan, i hvala, i ostavi me na miru, i sve je u redu, i polako.
Posljednjeg dana prije leta ostalo nam je još nekoliko sati pa smo ih iskoristili za obilazak Alajuele, mirnoga grada pokraj San Joséa koji većina turista samo usput prođe na putu prema zračnoj luci.
Obišli smo Muzej Juana Santamaríje, čovjeka koji je simbol trenutka kada je ova zemlja odlučila braniti svoju neovisnost. A onda su, nekoliko desetljeća kasnije, napravili potez bez presedana u modernoj povijesti: ukinuli su vojsku. Dok ostatak svijeta mahnito kupuje borbene avione i tenkove, oni su novac preusmjerili u škole, bolnice i šume. Naravno da nije sve savršeno, ali kad usporedite njih i naš plemenski mentalitet, čovjek se mora zapitati tko je tu zapravo divljak.
I kad na kraju zatvorite vrata automobila na aerodromu, vratite ključeve i udahnete taj topli, vlažni zrak, shvatite da kući ne nosite samo par stotina slika za rodbinu. Nosite spoznaju da negdje na planetu postoji zemlja koja je odlučila da joj najveće bogatstvo neće biti nafta, trgovački centri ni betonirane obale.
Nego šuma. Rijeka. Kit. Ljenivac. Tukan.
I čovjek koji je spreman nakratko stati i ne raditi apsolutno ništa.
A to je, priznali ili ne, jedina škola koja vam je s tog puta uopće trebala.
