Jednom prilikom, prije koju godinu, jedan me frajer pozvao na prvi spoj, ni manje ni više, nego na Tulove grede. Iako nismo kliknuli i ovo neće biti romantična priča, bila je to zapravo izvrsna ideja i prava planinarska avantura.

Tulove grede, veličanstvena kamena ruža koja se uzdiže iznad tunela Sv.Rok, svakim mojim prolaskom preko Velebita izazivala je divljenje, a tada sam napokon dobila priliku i posjetiti je.
Do Tulovih greda dovezli smo se preko stare Majstorske ceste, izgrađene davne 1832., koja dan danas poput stare dame, ponosno stoji na južnim obroncima Velebita, čuvajući mnoge tajne prošlosti.

Majstorica ili Majstorska cesta, građena je da bi se skratio prolaz od Like do Dalmacije pa tako sa svojih 41 kilometar, siječe Velebit na potezu između sela Sv.Rok u Lici i Zatona Obrovačkog sa dalmatinske strane.
U to vrijeme, bila je to najmodernija cesta u ovom dijelu Europe, ali i izazovan podvig izgradnje, koji je, čak i za današnje doba, majstorski odrađen. Tako je i dobila ime, iz prijevoda njemačkog izraza za  “majstorsko djelo” ili “remek djelo”.
Bolja povezanost Dalmacije sa unutrašnjosti, učinila je ovu cestu važnom trgovačkom i poštanskom rutom prošlog stoljeća, a 60-ih godina tamo su snimani i filmovi o Winnetouu. Danas ta stara dama, mnogim prolaznicima, planinarima i avanturistima, nudi ljepotu prirode kakvu samo Velebit može pružiti. Uspinjući se po cesti s pogledom na zadarsko zaleđe, po šarmantnim serpentinama, stigli smo u podnožje veličanstvenih gromada, Tulovih greda. 

Kameni stupovi na 1120 metara visine, koji se uzdižu između 50 i 100 metara iznad travnatog dolca, fascinantan su prizor.
Dužina im je oko 1 kilometar pa smo se laganom šetnjom uputili uzbrdo sa stražnje, sjeverne strane stijena. Uspon do samih stijena je trajao 50-ak minuta laganog hoda uz često kraće zaustavljanje zbog fotografiranja. Čitav proplanak na putu do vrha, činio se svakim korakom sve veći i širi, a oko nas su se putem počele uzdizati kamene gromade.
Legenda kaže da su Tulove grede nastanjivali divovi i vile, a pogled na okolne formacije vapnenačkih stijena, koje svojim sjenama i pukotinama stvaraju nestvarne likove, razbuktao je i moju maštu. Činilo se kao da vile plešu po velikom kamenom platnu.

Crne sjene pojavljivale su se i nestajale sa svakim novim oblakom, a vapnenački tornjevi i brdašca, uzdizali su se iznad nas poput bijelih divova.  Nastavljali smo uspon koji je sad već postajao malo zahtjevniji, uključujući više skakanja, preskakanja i pridržavanja.
Nisam neki iskusni planinar, iako volim prirodu i često sam bila u istraživanjima visina, dolina, kanjona i drugih čuda prirode. Uglavnom su to bili nezahtjevni ili srednje zatjevni tereni. Nisam ni tad računala na to da ću se upustiti u pravo penjačko iskustvo.
Bio je početak travnja, bila sam višeslojno, toplo obučena i na nogama sam imala tenisice za neravan teren. Bio je sunčan dan iako su nam u visinama oblaci svako toliko skrivali i otkrivali sunce.
Prateći markacije i u društvu iskusnog planinara, zasjela sam na vrh prvih stijena koje smo spretno pregazili, uživajući u zapanjujućem pogledu na Ravne Kotare i kanjon Zrmanje.

Nakon kraćeg odmora, nastavili smo dalje. Moj prijatelj je rekao kako je u nastavku teren zahtjevniji, negdje ćemo se spuštati i dizati preko klinova i kretati ćemo se uz pomoć sajli. Osjećala sam se spremna i uzbuđena. Oblaci su se već gusto navukli iznad nas i postajalo je hladnije.

Na okolnim vrhovima stjenovitog grebena zamjetili smo još nekoliko planinara.
Ulazili smo sve dublje u taj vapnenački labirint. Formaciju Tulovih greda sam u tom trenutku zamišljala poput cvijeta ruže, čije vanjske latice smo lakše zaobilazili, a sad postaju sve natiskanije i teže prohodne.

Spušali smo se kroz rascjepe stijena kroz koje bih se kladila da ne mogu proći pa se dizali na novu razinu uz pomoć sajli i međusobnog pridržavanja. Svaki novi uspon ispunjavao me novom dozom adrenalina, novim uzbuđenjem. Negdje između stijena otvorio nam se pogled na Novigradsko more. Bilo je obasjano  sramežljivim suncem koje je izvirilo iza gustih oblaka, raširenih iznad Tulovih greda.

Oblaci iznad nas su počeli upozoravajuće sijevati. Činili su se tamniji, ali kao da su u prolazu i neće nam smetati. Često pogriješim s vremenskim prognozama i prijatelji se često šale na račun mojih predviđanja. Smijali li bi se i tada.

Počela je padati kiša, s krupnim kapima koje su velikom brzinom natapale nas, stijene i zemlju oko nas. Kapi koje su se uskoro pretvorile u krupu. Tuču, grad, kako god. Tuča tuče, a nas dvoje mokri između stijena, usred vapnenačke ruže, među zadnjim unutrašnjim laticama, na čvrstoj stepenici na pola stijene, na početku idućeg uspona, držeći se za sajlu, razmišljamo kud dalje. Bez romantike.
Krupa nije dugo trajala, kišica je nastavila padati još neko vrijeme, a mi smo, unatoč tome šta smo bili jako blizu samog vrha Tulovih greda, odlučili odustati i vratiti se putem kojim smo došli. Naravno, iz sigurnosnih razloga. Prvo što je po stijenama neprestano curila voda i bilo je jako sklisko. Osim toga mokra sajla nam je klizila kroz ruke. Nismo poznavali ostatak terena, a ni za oblake više nismo bili sigurni šta još nose pa je povratak bio logičan izbor. Put nazad kroz stijene sad je bio malo izazovniji zbog mokrog terena,  mokrih sajli i natopljenih tenisica. Bili smo sporiji i oprezniji nego po dolasku i uspjeli smo se izvući bez greške. Dok smo se spuštali prema parkiranom automobilu ispod burobrana Majstorske ceste, kiša je već skroz prestala, a mi smo se stigli još malo diviti vapnenačkim grdosijama.

U vožnji nazad po vijugavoj cesti, uživamo u panoramskom pogledu lijevo prema Obrovcu i desno prema Zadru, dok iza nas, uz zvižduke planine, na svom kamenom podiju, ostaju plesati divovi i vile.