Postoje dani kad planiraš izlet, i postoje dani kad te izlet, naprosto, zadesi. Säntis je bio ovo drugo: nekoliko dana prije švicarska razglednica u sivom, magla koja se lijepi za kosti i snijeg koji ne pada nego lebdi, kao da ni sam nije siguran želi li biti ovdje. Nekoliko dana poslije ista priča. A onda, između toga, jedno jedino sunčano prijepodne, kao greška u sustavu, kao da je netko na nebeskom šalteru krivo pritisnuo tipku.
I naravno da smo se zakačili baš za taj trenutak.
Do vrha se ide žičarom koja vozi svakih pola sata, precizno kao švicarski sat, jer što bi drugo bila nego to. Za deset minuta te izbaci na 2502 metra nadmorske visine, što je taman dovoljno da zaboraviš gdje si parkirao auto, ali nedovoljno da se psihički pripremiš na ono što te čeka gore. Jer gore te ne čeka planina. Gore te čeka klima.
Na vrhu je, očekivano, bilo hladno. Ne ono romantično, zimska idila hladno, nego ono koje ti ulazi u kosti i tamo ostaje. Vjetar je puhao kao da ima osobni problem s tobom, a real feel se vrtio oko minus deset. Ukratko, uvjeti u kojima čovjek preispita sve svoje životne odluke, uključujući i onu zašto uopće ide na planine.
Ali onda pogledaš oko sebe i shvatiš zašto si došao.
Säntis je jedna od onih točaka s kojih se svijet ne vidi nego se raspakira. Na sve strane horizont puca u slojevima i, ako je vjerovati planinarskim kartama i turističkim legendama, s vrha se u dobrim uvjetima može vidjeti i preko tisuću alpskih vrhova. Ne sve odjednom, naravno, ali dovoljno da ti postane jasno da si tu samo statist.
Na jugu se uzdižu ozbiljni alpski vrhovi poput Piz Bernine na 4049 metara, Tödi na 3614 metara i obližnjeg Altmanna sa svojih 2435 metara, kao prvi red publike koji ne plješće nego šuti. Malo dalje, kao na razglednici koja se sama proširuje, ukazuju se i Eiger na 3967 metara, Mönch na 4107 metara i Pilatus na 2128 metara, svaki sa svojom težinom, reputacijom i ponekom ljudskom dramom utisnutom u stijene. U kadru uhvatiš i područje Stoosa, više kao podsjetnik da planine nisu samo vrhovi nego i čitavi svjetovi koji se prostiru između njih. Na zapadu se nazire i masiv Titlisa, visok 3238 metara, a kad je vidljivost dobra, a tog jutra je bila bezobrazno dobra, pogled se protegne sve do francuskih i austrijskih Alpa, pa čak i do Schwarzwalda u Njemačkoj.
U jednom trenutku shvatiš da gledaš četiri države odjednom, a da nisi ni maknuo nogom. Europa u jednoj panorami, bez granica, bez carina, bez pitanja imate li što za prijaviti.
Ako vam sve ovo zvuči kao pretjerivanje, kakav je zapravo pogled s vrha možete provjeriti na našoj Instagram stranici, gdje smo ga pokušali strpati u nekoliko sekundi videa.
I taman kad pomisliš da je to sve, pojavi se ptica.
Žutokljuna galica, mala crna akrobatkinja planinskih visina, lebdi oko vrha kao da joj je to dnevni boravak. I zapravo jest. Ona ne dolazi gore zbog pogleda, ni zbog fotografija, ni zbog onog osjećaja osvojio sam vrh. Ona tu živi. Na visinama gdje čovjek jedva diše, ona izvodi zračne manevre, koristi vjetar kao da je produžetak vlastitog tijela i povremeno se spusti dovoljno blizu da te pogleda onim svojim žutim kljunom, kao da procjenjuje vrijediš li ičega.
I u tom kratkom susretu postane jasno tko je tu gost.
A onda, sasvim prizemno i ljudski, odeš na ručak. Na samom vrhu čeka te panoramski restoran, sav u drvu i staklu, uredan i topao, točno onakav kakvim zamišljaš švicarski lodge. Dok vani vjetar i dalje vodi svoj rat protiv svega živog, unutra se servira klasika koja nema potrebe za izmišljanjem: pohana šnicla s prilogom. Ništa revolucionarno. Jedeš i gledaš planine koje ne mare za tebe, i nekako ti to savršeno odgovara.
Deset minuta kasnije opet si dolje, među ljudima, automobilima, rasporedima i brigama koje se odjednom čine sumnjivo sitnima.
A Säntis ostaje gore, hladan, vjetrovit i potpuno ravnodušan prema tome jesi li ga vidio ili nisi.
Kao i svaka ozbiljna planina.
