Kratka šetnja Beogradom

Kako su mi putovanja obogatila život mnogim uspomenama, iskustvima i susretima, tako su između ostalog stvorila i nova prijateljstva.
Jedno od njih me, kao i polazak na novo zajedničko putovanje, dovelo u Beograd.
Prvi put u svom životu, na izmaku svoje 41. i krajem 2025. godine, u blagdansko vrijeme, stigla sam u Beograd.
Na prvi pogled siv grad. Bilo je maglovito, tmurno, betonske zgrade i smog, drvoredi u jesenskim bojama i pokoje ogoljelo stablo uz prometnicu, ostavljali su dojam kao da nisam ni izašla iz Zagreba iz kojeg sam krenula to jutro.
Na drugi pogled počela sam uočavati razlike. Bio je to miks oronulih zgrada, turskih stilova i moderne arhitekture, sudar istoka i zapada, zanimljivih murala i nejasnih škrabotina, širokih ulica i brežuljaka koji su me dizali i spuštali u vožnji i šetnji gradom.

Iako mi kontakt sa ljudima nije prioritet na putovanjima, volim sresti ugodne ljude koji doprinose ukupnom dojmu.
Tako i u Beogradu. Već od tete na kolodvoru, preko prvog taksista, od ljudi kojima sam se obraćala usput po gradu tražeći pomoć, upute ili savjet, do konobara i prodavača, svi su bili iznimno ljubazni.
Nekima je bilo jako simpatično kad bi prepoznali dalmatinski naglasak pa bi ispitivali od kud sam, spominjali lokacije u Dalmaciji koje su posjetili i tvrdili kako vole Dalmaciju.
Prijatelj je savjetovao da, kada me u Srbiji pitaju od kud sam, uvijek prvo dam do znanja da sam Dalmatinka, jer nas Dalmatince baš simpatiziraju. Šta se u mom slučaju pokazalo istinito.

Boravak u Beogradu je bio kratak, ali sladak.
Gradom sam se kretala sama, slobodno i osjećala sam se sigurno.

Kako sam prva generacija u Hrvatskoj koja nije učila čirilicu, mislila sam da će mi nepoznavanje iste praviti problem pri snalaženju po Beogradu, ali iznenadilo me to što je većina objava, reklama, plakata, jelovnika, cjenika i slično, napisana latiničnim pismom.
Prošetala sam kroz Knez Mihajlovu ulicu.
To je kao šoping zona sa modernim lokalima, dućanima, povijesnim zgradama i palačama koja spaja stari i novi dio grada.
Kažu da je to srce Beograda.

Bila sam na Kalamegdanu gdje je izložena ratna mašinerija u sklopu vojnog muzeja, a putem do tamo kroz najveći beogradski park prošla sam pokraj šarenih štandova sa raznim srpskim suvenirima domoljubne tematike od kojih su me neki nasmijali, poput čarapa na aktualnog im predsjednika.

U Beogradu je javni prijevoz besplatan i sve je poprilično dobro povezano pa sam se lako i komodno kretala gdje god sam naumila, a centar grada sam većinom prošetala.
Šetnja me odvela i do nezaobilazne Skadarlije na kojoj me dočekao kip Tome Zdravkovića, puno lokala, kafana i šarenih pročelja.
Skadarlija je okupljalište umjetnika, a restorani uz živu glazbu nude tradicionalne specijalitete, koje ovom prilikom ipak nisam probala.

Na radio stanicama, u autobusu i u lokalima više puta sam čula nekog hrvatskog izvođača što i nije čudno s obzirom na to da su i njihovi izvođači poprilično slušani u Hrvatskoj. Glazbena ljubav je obostrana.

Beograd na vodi sam posjetila noću kada smo izašli na najpopularniju beogradsku adventsku lokaciju, Zimsku bajku. Sve se odvija u Savskom parku sa kućicama, klizalištem, dječjim igralištem i zanimljivim skulpturama. Šarenilo, božićno blještavilo i ukrasi podsjećaju vjerojatno na svaki europski advent. Kulinarska ponuda sastavljena je od raznih palačinki, vaflova, uštipaka, burgera, punjenog krumpira, kobasica, gulaša i slično. Za maknuti se iz gužve oko kućica, smjestili smo se na široki plato na kojem se sjedi i druži oko vatrica, pijuckajući kuhana vina, ginove i rakije. Cijene su pristojne.

Savski park okružen je visokim novim zgradama koji oku neutralnog promatrača, ovom prilikom mene, izgledaju lijepo, moderno i luksuzno. Ali beograđani su ogorčeni tim građevinama, proglašavaju ih katastrofom koja je loše napravljena, isfuširana, što bi se reklo, na nasipu koji propada pa predviđaju i da će se same srušiti kroz desetak godina.
Ulice su ukrašene glomaznim božićnim ukrasima, raspjevane uličnim sviračima i poprilično neobičnim, da ne kažem neozbiljnim Djedovima Božićnjacima.

Gotovo svaki Djed Božićnjak je stajao sa cigaretom, neki sa sunčanim naočalama, uglavnom visoki i mršavi, većina ih izgleda ko da su sad došli sa nekog aftera, a jedan mi je, zapričajući me, predložio zajednički selfi koji mi je onda odlučio naplatiti 2 eura.
Dala sam mu ih zbog poduzetničkog duha.

Uzavrela politička situacija u Srbiji dovela je do nekih apsurdnih zakona pa je jedan od njih i taj da se u mjenjačnicama ne mogu kupiti euri, što građane ove zemlje poprilično ograničava prilikom polaska na putovanja.
Osim nabrojanog upoznala sam Voždovac, sjedila u Parku studenata, prošla kroz Galeriju, razgledala Karađorđev park i gubila se po Zračnoj luci Nikola Tesla.
Dovoljno za kratki posjet na proputovanju kroz Beograd, a ostalo je još dosta toga za neki drugi put.

Ovom prilikom mi je promakla trenutno najveća atrakcija Beograda, na koju me putevi nisu naveli, a koje možda do mog idućeg posjeta više neće ni biti. Popularni Ćacilend.