Komižu san otkrila jedne davne, nazovimo je, Korona godine, znači 2020.
Znan da kalendarski godina nije bila tako davno, ali događanja vezana uz Covid prokletstvo iz te godine, mi u sjećanjima stoju ka nešto jako davno, desetljećima unazad. Nek tamo i ostanu.
Lito je bilo vruće, stresno, neizvjesno.
Panika se već debelo proširila sviton, o ničem se drugom nije pričalo i to raspršeno crnilo me s vrimenon počelo gušiti. To lito san prestala pratiti informativne medije.
Turistička sezona je ipak zaživila i kroz uobičajeni posa, turiste i gusti litnji raspored, glava mi se i dalje punila negativon od svih informacija kojima su me ljudi bombardirali. U brizi za vlastito mentalno zdravlje, odluka ja pala, čim mi završi radna sezona, odlazin negdi potražiti mir, sama.
Tražeći ideje i pretražujući mista na kojima bi to tila ostvariti, listajući internet stranice i fotografije naših otoka, došla san do Komiže. Meni, ko ljubitelju plaža, veliku ulogu pri izboru odigrale su i plaže i priroda Visa, ali Komiža me kroz samo par fotografija osvojila. Nešto je tamo djelovalo tako mirno i znala san da je to misto za odmor duše i tila, koje mi triba.
Vis je naš najudaljeniji naseljeni otok i ta udaljenost mi se tad činila tako poželjnon.
Sa početkon desetog miseca, u smiraj turističke sezone, spakirala san kufer i iz Splita na Petru Hektoroviću stigla do Visa.
Nakon pristajanja u grad Vis, autobuson koji je čeka isprid trajekta, nastavila san do Komiže. Vožnja vijugavon ceston kroz zelenilo otoka, maslenike i vinograde, već me ispunjavala nekim mirom, a sama strmina po kojoj se autobus serpetinama spušta prema Komiži, dočarava kako je Vis visok.
Ispod nas, u svojoj dubokoj uvali, zaštičena od mnogih vitrova, čekala me Komiža.
Sa širokin osmjehon san prošla priko kamene rive, pored niza gusto raspoređenih kamenih kuća prid kojima su se u rivi ljuljuškale falkuše, sritna šta san tu i osjećajući već u startu da san dobro izabrala.
Preplavljena osjećajen blagosti i mira, svakin korakon bila san sve lakša. Komiža me primila ka neka stara duša koja ne priča puno, ali ti sa svakin svojin kamenon prinosi mudrost o jednostavnosti života. U svojoj mirnoj uvali, s pogledom na pučinu, okrenila je leđa suvremenon svitu i nastavila živiti po svome.
Smještaj koji san izabrala bija je točno ono šta san tražila i tribala u tom trenutku, mala oaza mira.
U uvali Lučica, zadnja kuća u nizu, ciko morskog grebena koji izviruje iz mora i okuplja povremeno galebe i gnjurce. Priko grebena puca pogled na misteriozno Biševo.
To lito san čitala knjigu “Otok”, Victorie Hislop, o otočiću pored Krete na koji su odvodili gubavce i na kojem su oni sami stvorili svoj novi život. Biševo je iz Lučice izgledalo točno onako kako sam zamišljala otok iz knjige, osjećala san ka da se Biševo i ja znamo od prije i ka da skriva taj neki život koji su ljudi sa obale odbacili.
Isprid kuće na par koraka, lino su se valjali valovi. Bez vitra, samo šum valova i poneki krik galeba, idila za odmoriti dušu.
Bija je početak listopada, kraj turističke sezone koja se zbog Covid situacije, prisilno, prijevremeno približila svome kraju. Sve je bilo savršeno mirno. Sve.
Idućih 6 dana prohodala sam oko 50 kilometara duž viške obale, što je s obzirom na visinu prometnice koja spaja sve plaže, uvale i mista po jugozapadnoj strani otoka, bija popriličan izazov. Di god se spustiš, znaš da te čeka popriličan uspon pri povratku.
Već idućeg dana, s jutarnjin suncen, opremljena osnovnim stvarima u ruksaku, uputila san se komiškon ceston uz more prema jugu.
Plan je bija pronaći neku izoliranu uvalu i tamo uživati u kupanju, miru i tišini ostatak dana. Mnoge uvale na ovoj strani dostupne su isključivo brodon, ali to me nije zaustavilo da ipak istražin dokle se mogu probiti. Do prve plaže vodi šetnica. Dalje san se popela po uskon puteljku, naišla na mini kamp di je nekoliko ljudi kampiralo u šatorima i spustila se u iduću uvalu kroz makiju bez puta.
Dotjerana erozijon i zubon vrimena, ukrašena mnogim agavama i ostalim mediteranskim zelenilom, južna obala Visa otkriva tragove vulkanskog porijekla koji se mišaju sa vapnencen, šta stvara neobične boje stina.
Užitak je bija s visine promatrati tirkizne boje mora u podnožju strmih litica.
Prošla sam kroz prekrasnu plažu Nova pošta i nastavila dalje uz more.
Kad je nestalo ikakvog puta, izula san patike i po plićaku obišla stinu koja je stršila na rubu uvale. U nastavku me dočeka kamenjar koji je najsigurnije bilo prohoditi bosim nogama šta san i učinila. Uz malu nezgodu i malo krvi na kolinu, nastavila san dalje preskakajući s kamena na kamen, koji su virili iz mora i probijajući se kroz visoke stine. Kad san već polukružno zakrenila put iduće uvale, zbog malo jačih valova, svaki novi procip u stini kroz koji san se provukla, popela ili spustila, činija se ka mala avantura.
I onda san izbila na vrh jedne stine i isprid mene se otvorila prekrasna uvala.
E sad, pukotina isprid mene ili rupa širine otprilike jedan metar između dvi stine, iziskivala je priskakanje. Meni u tom trenutku to nije ni malo izgledalo privlačno zbog visine na kojoj san se nalazila i oštrog kamenja ispod mene.
Bilo je ili priskočiti ili se vratiti istin puten nazad, šta je u tom trenutku zvučalo jednako neprivlačno. Želja za nastavkon bila je jača. Računala san na pronalazak puteljka, u nekoj od idućih uvala, kojim ću se digniti i vratiti nazad. Ostala san na stini sigurno desetak minuti, ohrabrujući se. Prolazeći pogledon po vali, na samom kraju zamjetin čovika koji je sidija na plaži sam. To me malo utješilo jer ako sad padnen tu, neko će me ipak viditi. Super utjeha. Skupila san hrabrosti i priskočila sa jedne stine na drugu. I priživila. Prolazeći po uvali s namjeron da nastavin dalje do neke iduće, pozdravila san čovika, a on mi je, pripoznavši moju namjeru, na engleskom jeziku reka da ne mogu proći dalje uz more jer nema prolaza. Pih, nije ga bilo ni do tu pa san došla. Ipak, izlaz iz uvale nije bilo moguće prigaziti, ni obalon, ni plićakon. Poraženo san se vratila plažon na početak na koji san doskočila i odlučila tu provesti opuštajućih par uri prije nego potražin neki puteljak
Uostalom, ovaj čovik je mora doći nekako, nije valjda priskaka stine.
Koju uru posli, uvjerila san se da ipak je.
Proša je kraj mene i otiša priko stina puten kojin san ja prošla. Oh, shit.
Nakon šta san se opustila, iskupala, osunčala i prolistala knjigu, bacila san oko na visoke zemljane litice iznad plaže i stvarno izlaza nije bilo nigdi, morala san istin puten nazad.
Prijateljice koje san puten izvještavala o svojin kretanjima, već su tile zvati GSS.
Ipak, stigla san sigurno nazad u Lučicu, da mogu uživati u zalasku sunca i nevjerojatnim bojama koje su se pritom stvarale.
Iako je Komiža duboko uvučena u uvalu i tako zaštićena od vitrova, jedan joj ipak stvara probleme kad naleti. To je garbin ili lebić, jugozapadni vitar koji kad udari direktno u valu, napravi kaos. Vlasnica mog smještaja, divna teta Senka, upozorila me jedno popodne na najavljeni garbin i rekla da zatvorin vrata prije nego počne jer ih neću moći zatvoriti. Normalno da san ih krenila zatvarati kad je vitar već podivlja i imala san kratku borbu dok san ih zatvorila. Ostatak večeri, more mi je udaralo u vrata pokazujući nevjerojatnu snagu prirode.
Ujutro me dočekala gotovo bonaca, ko da ništa nije ni bilo.
Upoznavajući otok, jedan dan san provela i u Visu, popela se na tvrđavu George, razgledala ostatke antičkog grada Isse i Arheološki muzej. Obišla sam uvalu Pritiščina i putem posjećivala lokalne OPG-ove i kušaonice. Na moju žalost, većina posjećenih lokacija nije radila u to doba ili samo ja nisan zatekla nikoga, šta nije umanjilo moju želju za daljnjin istraživanjen.
U jednon od idućih dana, uputila san se i na Stinivu, jednu od najlipših plaža na Jadranu. Uzela san taksi koji me iskrca na vrh ceste s koje san se, malin kozjin puten, počela spuštati prima Stinivi.
Put prima doli, pravi je planinarski izazov, neke djelove strmog spusta pratiš po puteljku, dalje uz markacije hodaš po kamenjaru, negdi skočiš, negdi se oprezno spuštaš pridržavajući se.
Spust traje 20-ak minuti dok ne prođeš kroz mini đunglu u podnožju i izbiješ na najlipšu uvalu koju je Majka priroda mogla stvoriti. Bili obluci presijavali su se po vali, kamene litice šta štite ulaz u valu, izgledale su tako moćno i nedostupno, more je bilo zadivljujuće bistro, s modro-zelenim nijansama pod stinama.
Sunce probija kroz taj otvor par sati u danu i taman san pogodila da ipak budem tamo osunčana, unatoč pokojem oblaku.
Kad san stigla, u uvali je bilo dvoje ljudi koji su se ubrzo gumenjakon vratili do svoje jedrilice, usidrene malo izvan uvale.
I tad me preplavija osjećaj uzbuđenja.
Bila san sama na Stinivi, daleko od ljudi, ceste, prometa, buke, vijesti, korone, daleko od svega. Pod kamenim liticama, okupana zrakama sunca, uživajući u prizoru kojin san okružena, nisan znala šta bi prije. Uzbuđeno san fotografirala, razgledavala nadvijene svodove stina iznad sebe, otplivala pod litice na izlazu iz vale, koje su, iz “riblje” perspektive izgledalale ogromno i veličanstveno.
I sama makija iznad uvale, protezala se unedogled, izgledalo je ko da san tu sišla skroz sa oblaka.
Namistila san mobitel da mogu opaliti par slika same sebe kako se brčkan jer ovo je prilika koja se ne propušta, ja sama na Stinivi.
More je bilo prekrasno čisto, čuja se samo cvrkut ptica i povremena jeka koju san ja svojin glason izazivala iz zabave. Kakva uživancija.
Nakon sati provedenih u ovoj rajskoj uvali, bilo je vrime za povratak, za koji san već po dolasku znala da će biti itekakav izazov.
Uspon je potraja nekih 40-ak minuta, po strmom kamenjaru, možda i više. Sa svojih, tada, 40-ak kila tjelesne težine viška, koraci su postajali sve bolniji i teži, stala bi svako toliko da dođen do zraka, mimoišla san se sa par ljudi koji su išli nizbrdo i zaključila ako se sad izvrnen, ovi će me valjda naći na povratku. Kad san se mokra ka voda jedva dovukla na vrh prima cesti, okrenila san se doli prima uvali i promislila: vridilo je svake kapi znoja.
Nakon takvog uspona, šetnja dalje ceston bila je mačji kašalj. Uz kaktuse, stabla rogača, masline i nepregledne vinograde, hodila san nekih uru vrimena do Podšpilja di san sila u konobu “Gušti poja” i tamo pojila odličnu pohanu grdobinu sa fažoleton.
Nakon okripe i osvježenja u hladu, odlučila san nastaviti dalje ceston prima Komiži pa ću već pozvati taksi puten kad osjetin umor.
Usput san uživala u pogledu na suncen okupanu pučinu i Biševo u daljini, upijajući mirise oko sebe. Dok sam tako prohodila već par kilometri, kraj mene se zaustavila neka draga žena u staron Stojadinu i ponudila mi prijevoz do Komiže.
Tih dana obišla sam i Biševo po hrtuni bure (opisano u priči: Sveti Salvestar) i odvezla se u Milnu iz koje san odšetala do plaže Zaglav.
Velika plaža, koja je vjerojatno priko lita prekrasna i jako posjećena, u tim je trenucima zjapila prazna, a valovi su na nju nanili nevjerojatno puno smeća. Zbog smeća i valova, kupanje san tu priskočila.
U obilasku mista Rukavac, kroz borovu šumu, izbila san na plažu Srebrna.
Obala plaže prekrivena je bilin oblucima veličine stopala, a more je tamo bilo nevjerojatno bistro i čisto i tu san se sa gušton opustila, okupala i ubila par sati uživajući sama na prekrasnoj plaži. Na gotovo svim plažama, bila sam sama ili skoro sama, šta je luksuz koji možeš dobiti samo u podsezoni. Možda i u predsezoni. Baš kako volin.
Večeri san uglavnon provodila u šetnji po samoj Komiži, razgledavajući kamena zdanja, male uličice, žalove među kućama i uživajući u gastronomskoj ponudi Komiže. Na rivi prepunoj brodica, dominira s jedne strane, stara zgrada Poljoprivredne zadruge, a sa druge ribarski muzej.
Jednom san se popela kozjin puten na brdo koje zakriva Komižu sa zapadne strane i sa kojeg puca predivan pogled na komišku uvalu.
U Komižu san se toliko zaljubila da san joj se vratila još dva puta idućih godina, u periodu kad lito prilazi u jesen, kalendarski gledano. Jer meni je to ipak još uvik bilo lito.
U tri posjeta Komiži, osim domaćice i taksista, nisam upoznala nikog, baš nikog, a opet san se osjećala tako dobro, prihvaćeno i uklopljeno. Mir san tražila, mir san i dobila.
Komiža je poput starog ribara koji sidi u hladu u tišini i gleda u pučinu. U tom miru osjetiš težinu tradicije, ali i neku neopisivu sigurnost da je tu sve baš onako kako triba biti.
