Road trip po Irskoj počinje i završava u Dublinu, jer u toj zemlji krugovi imaju neku posebnu težinu. Ne zato što se ne može dalje, nego zato što se uvijek ima kamo vratiti. Sedam dana kružiš otokom, voziš krivom stranom ceste, nebo se mijenja brže nego raspoloženje konobara u pubu pred zadnju rundu, i stalno imaš osjećaj da si u zemlji koja je preživjela sve razloge da ne uspije i unatoč tome izgleda iznenađujuće dobro.
Dublin je grad koji se trudi biti europski, digitalan i pristojan, ali ne skriva da mu je draže biti duhovit. Grad pisaca koji su mrtvi, pisaca koji se ponašaju kao da jesu, i pubova koji rade kao da je to najvažnija državna institucija. Turisti traže “autentično iskustvo”, a ono ih vrlo brzo nađe: u pinti Guinnesa koja izgleda kao da ima vlastitu gravitaciju i u razgovoru s potpunim strancem koji će vam, bez pitanja, objasniti zašto je baš taj pub najbolji i zašto su svi ostali u krivu.
Na putu prema jugu stajemo u Kilkennyju, bez velikih očekivanja, i upravo zato grad dolazi kao ugodno iznenađenje. Kilkenny izgleda kao da je povijest ovdje odlučila stati, sjesti i naručiti pivo. Sve je kompaktno, smisleno i živo, kao da se nitko nikada nije potrudio pretjerano modernizirati stvari koje već funkcioniraju.
Kilkenny Castle dominira gradom s onim samopouzdanjem koje imaju samo dvorci koji su stoljećima znali da zakon vrijedi za druge. Nekad simbol normanske moći i britanske uprave, danas je park za šetače, djecu i pse. Ljudi sjede na travi, piju kavu, trče, vode pse u šetnju. Dvorci su, uostalom, kao bivši moćnici: kad ostanu bez ovlasti, postanu atrakcija. I to vrlo fotogenična.
Dalje prema jugu cesta vodi u Cobh, mali lučki grad koji danas izgleda razglednički, uredno i gotovo previše mirno. Kuće u bojama, luka, galebovi. Posljednja postaja Titanika prije nego što je Atlantik odlučio održati lekciju o ljudskoj skromnosti. No Cobh je više od toga: grad odlazaka, ispraćaja i jednosmjernih karata. Danas je pun cvijeća, kafića i laganog optimizma, kao da se kolektivno odlučilo gledati naprijed i to im ide iznenađujuće dobro.
Spike Island je kratka vožnja brodom i još kraći povratak u ozbiljnost. Nekad tvrđava, zatvor i kolonijalni eksperiment, danas uredno turističko odredište s vodičima koji znaju gdje stati, a gdje pustiti tišinu da govori. Sve je pitomo, ali ništa nije banalno. Irska zna kako povijest pretvoriti u lekciju, a ne u teret.
Cork ostaje u retrovizoru. Neki gradovi jednostavno nisu za prolaznike, nego za one koji znaju zašto su došli. Mi idemo dalje, prema zapadu.
County Kerry izgleda kao isprika prirode čovječanstvu. Brda, ocean, zavojite ceste i trava koja je (bez pretjerivanja) najzelenija koju ćete ikad vidjeti. Ne ona zelena “skoro zelena”, nego zelena koja izgleda kao da raste izravno iz neke druge dimenzije.
Killarney National Park je raj: jezera, šume, vodopadi, bicikli i ljudi koji izgledaju kao da im nikad ništa nije falilo. Grad je pun Amerikanaca i Australaca, potomaka onih koji su jednom otišli i sada se vraćaju kao turisti s fotoaparatima i emotivnim viškom. Povijesni krug zatvoren kreditnom karticom.
Bunratty Castle je feudalizam za djecu i roditelje s vikend-planom. Dvorac izgleda romantično dok ne shvatiš da su se baš na takvim mjestima stoljećima donosile odluke tko će jesti, a tko će u povijesne fusnote.
Limerick i Clare vode prema vrhuncu: Cliffs of Moher. Stijene su ogromne, Atlantik neumoran, a vjetar takav da vam ozbiljno objasni tko je ovdje gazda. To nije razglednica, to je susret. Nema dramatizacije, samo priroda koja postoji sama za sebe, bez potrebe da se nekome svidi.
Aran Islands podsjećaju da su ljudi ovdje živjeli na rubu, doslovno. Kao i mi, samo s lošijom zemljom i boljim humorom.
Galway nas dočekuje suncem, što se, kažu, ne događa često, pa to treba cijeniti. Grad je živ, glazba je na ulicama, ljudi sjede vani kao da su se dogovorili ignorirati vremensku prognozu. Navečer završavamo u pubu, naravno. Negdje između treće i četvrte pive shvatiš da pub u Irskoj nije mjesto za piće, nego dnevni boravak zajednice. Guinness, Murphy’s, Beamish, pive su tamne, guste i ozbiljne, ali atmosfera nikad nije teška.
Negdje na televiziji ide hurling. Igra koja izgleda kao da je nastala u vrijeme kad nitko nije mario za sigurnost. Drvo, lopta, brzina i publika koja sve to doživljava s potpunom predanošću. Netko vam objašnjava pravila, netko drugi ih odmah pobija, treći se smije. Shvatite da ne morate razumjeti sve da biste uživali.
Sedmi dan vraćamo se u Dublin. Auto ide natrag, krug se zatvara. U glavi ostaje zelena boja, more, ceste i zvuk čaša koje se sudaraju uz “Sláinte” izgovoren s iskrenim zadovoljstvom. Irska nije zemlja koju se samo gleda. Ona se vozi, pije, sluša i – što je možda najvažnije – u njoj se lako osjeti dobrodošlica.
Vožnja lijevom stranom prestaje biti problem. Kao i sve drugo u Irskoj, i to se na kraju čini logičnim. Samo se treba malo prepustiti.
Irska ne traži da je razumijete odmah. Dovoljno je da dođete. Ostalo će se već nekako posložiti – uz dobru cestu, još bolju pivu i travu toliko zelenu da vam se čini da nikad više nećete gledati istu nijansu kao prije.
