Dečki, skidam kapu. Ovo je bila prava muška europska tekma, bez muljanja i bez straha. Da je takav pristup bio u Zagrebu, danas bi se pilo iz drugih razloga.
Ispali smo iz Europske lige onako kako samo Dinamo zna, herojski i tragično u isto vrijeme. U Belgiji smo imali Genk gotovog, 3:1 nakon 90 minuta, domaćin se tetura ko nakon trećeg gemišta. I onda sami sebe sjebemo. Greške, pad koncentracije i doviđenja snovi.
Luka Stojković je odigrao utakmicu za pamćenje, dva gola, nogometna bezobraznost. A onda živci, šamar i crveni karton. Glupo, nepotrebno. Zajebao je i sebe i ekipu taman kad se još možda moglo do penala. Klupa tanka, prva tekma na Maksimiru preskupa greška. Belgijci ubacuju svježe, mi se gasimo. Da nije bilo Dominik Livaković, moglo je završiti ranije i ružnije. Par bravura, čisti ziceri skinuti, lekcija kako vrhunski golman znači pola momčadi.
A navijači? Bad Blue Boysi su očekivano rasturili. Genk ko grad bez duše, ali su ga plavi pretvorili u birtiju na otvorenom. A Cegeka Arena je 120 minuta slušala samo jednu pjesmu i jednu boju.
Na kraju pljesak, jer su dali sve. Šteta do bola. Imali smo ih, jebiga.
