U Varaždinu je prvo poluvrijeme bilo za zaborav, ono koje se briše gumicom i zalije pivom. A onda drugo poluvrijeme. Strašno. Nemilosrdno. Nogometno nasilje s potpisom Dinamo. Završilo je 0:4, ali taj rezultat laže, moglo je biti i ružnije po domaćina.
Na teren je u nastavku izašla neka druga momčad, momčad kojoj su iz očiju sijevale munje, a iz kopački prštali impulsi čiste odlučnosti. Kao da je netko u svlačionici razbio ogledalo samozadovoljstva i rekao: dečki, sad se igra nogomet. Varaždin tu više nije imao što tražiti.
To je onaj Dinamo koji navijači traže, Dinamo koji ne kalkulira, ne pita za vrijeme ni mjesto, nego melje. Takav gard, takvu glad i takvu ozbiljnost očekujemo i na uzvratu u Belgiji ovaj tjedan. Jer Europa ne prašta poluvremena sna ali ovakva druga poluvremena, itekako pamti.
