Sad kad su se slegli dojmovi nakon tjedan dana provedenih po Slavoniji i Baranji, čovjeku postane jasno zašto se neki krajevi ne obilaze nego dožive. Odeš tamo misleći da ideš na još jedno putovanje, još jednu destinaciju koju ćeš prekrižiti na karti i spremiti u album fotografija, a vratiš se sporiji, tiši i nekako više svoj nego prije puta.
I onda te još pitaju zašto baš tamo. Pored mora, otoka, apartmana, terasa uz rivu i sezonske histerije koja svake godine proguta pola zemlje. A ti shvatiš da ljudi koji postavljaju takva pitanja vjerojatno nikad nisu stajali usred baranjske ravnice u sumrak, kad nebo postane veće nego što si mislio da može biti, a tišina glasnija od vlastitih misli.
Ovaj kraj nije mjesto za one koji putuju da bi nešto odradili. Nisu za ljude koji godišnji odmor mjere brojem atrakcija po satu ili količinom sadržaja koji se može ugurati između doručka i večere. To je kraj koji te natjera da sjedneš, usporiš i konačno primijetiš gdje si. A u vremenu koje od čovjeka neprestano traži da negdje žuri, to postaje gotovo revolucionaran čin.
U Đakovu, recimo, među lipicancima, čovjek prvi put nakon dugo vremena vidi životinje koje izgledaju dostojanstvenije od većine ljudi koje svakodnevno susreće po uredima, televizijama i društvenim mrežama. Ti bijeli konji ne hodaju, oni kao da demonstriraju samu ideju elegancije. Gledaš ih kako prolaze i odjednom ti postane jasno zašto su carevi, kraljevi i razne propale monarhije stoljećima bili opsjednuti njima. Neke stvari ne trebaju objašnjenje. Dovoljno ih je promatrati.
Iz mirnoće đakovačkih ergela put nas vodi prema gradu čije ime u Hrvatskoj već odavno znači mnogo više od obične geografske odrednice. Vukovar.
Grad o kojem se govorilo toliko dugo i toliko glasno da se ponekad zaboravi koliko ga je važno jednostavno slušati. Grad čije ime u hrvatskoj kolektivnoj memoriji ne označava samo mjesto na karti nego simbol otpora, stradanja i nevjerojatne ljudske izdržljivosti. Malo je gradova u Europi čija je sudbina toliko snažno obilježila povijest jedne države kao što je Vukovar obilježio hrvatsku borbu za slobodu.
Trpinjska cesta nije obična cesta. To je mjesto gdje asfalt još uvijek pamti. Ovdje se 1991. godine branio grad koji je mjesecima odolijevao daleko nadmoćnijem neprijatelju, grad čiji su branitelji pokazali da hrabrost ponekad nije u pobjedi nego u odluci da ne odustaneš ni kada znaš koliko su izgledi protiv tebe. Danas automobili prolaze mirno, ali svaki metar te ceste nosi priču o ljudima koji su stajali između svojih domova i rata koji je prijetio progutati sve pred sobom.
U spomen-sobi caffe bara Mustang, dok slušaš hrvatskog branitelja kako govori bez velikih riječi, bez patetike i bez potrebe da od sebe pravi junaka, shvatiš koliko je rat zapravo najstrašniji kada ga netko opisuje mirno. Nema filmskih scena ni velikih govora. Samo sjećanja na prijatelje koji se nisu vratili, na dane kada je svaki izlazak na ulicu mogao biti posljednji i na odluke koje su obični ljudi morali donositi u potpuno neobičnim vremenima.
Iznad svega toga uzdiže se Vodotoranj.
Izbušen stotinama granata, ranjen, ali nikada srušen, danas stoji kao jedan od najsnažnijih simbola Domovinskog rata. Dok ga promatraš, teško je ne pomisliti kako njegova priča na neki način odražava i priču samoga grada. Mogao je pasti, ali nije. Mogao je nestati, ali je ostao. Ne kao spomenik pobjedi jedne vojske nad drugom, nego kao trajni podsjetnik na cijenu slobode i na ljude koji su je platili.
S vrha Vodotornja pogled danas seže preko mirnog grada, Dunava i ravnice koja se prostire prema horizontu. Teško je povjerovati da je upravo ovdje prije nešto više od tri desetljeća bjesnila jedna od najtežih bitaka Domovinskog rata. Još je teže ne osjetiti poštovanje prema onima koji su u tim danima branili grad znajući da možda neće dočekati njegovu slobodu.
Vukovar zato nije mjesto koje se obilazi. Vukovar se sluša. I pamti.
U Batini se iznad Dunava uzdiže monumentalni spomenik jednoj od najvećih bitaka ovih prostora tijekom Drugoga svjetskog rata. Nekada su se ondje lomile vojske, države i ideologije. Danas gore puše samo vjetar, a dolje Dunav mirno teče između Hrvatske, Srbije i Mađarske, potpuno ravnodušan prema svim ljudskim ludostima kojima je stoljećima svjedočio. Gledaš tu rijeku i shvatiš koliko je povijest često uvjerena da je važna, dok priroda strpljivo čeka da sve prođe.
Nakon svega što su ljudi kroz stoljeća gradili i rušili, dolazi Kopački rit.
Mjesto gdje ti priroda vrlo pristojno objasni koliko si zapravo nevažan. Tamo čak i tišina ima svoju težinu. Čovjek se navikne misliti da je središte svijeta, a onda se nađe među vodom, trskom, pticama i beskrajnim zelenilom pa shvati da priroda sasvim dobro funkcionira i bez njegovih planova, ambicija i rasporeda.
Nedaleko odatle nalazi se Tikveš, nekadašnje lovište austrougarske elite, kasnije omiljeno utočište političkih moćnika bivše države, a danas mjesto koje djeluje poput scenografije za film o vremenu kad su ljudi još imali strpljenja graditi nešto lijepo. Imali smo sreću stići prijepodne i gotovo potpuno sami lutati čitavim kompleksom. U vremenu kada i planine i otoci i najzabačeniji kutci svijeta dolaze u paketu s gužvama, redovima i ljudima koji sve prvo snime mobitelom pa tek onda pogledaju vlastitim očima, imati Tikveš gotovo samo za sebe djelovalo je kao luksuz kakav se više ne može kupiti.
Naravno, postoji i jedna stvar koja te vrlo brzo podsjeti da priroda nije uvijek romantična. Komarci. Već sada ih je bilo dovoljno da čovjek razvije gotovo osoban odnos netrpeljivosti prema biologiji kao znanstvenoj disciplini, pa mogu samo zamisliti kako to izgleda u srpnju i kolovozu kada se čitava Slavonija pretvori u golemi all inclusive buffet za leteće krvopije. Istina, trajala je i najezda smrdljivih martina, ali oni su više dosadni podstanari nego ozbiljna prijetnja. Komarci su ondje ipak viša sila.
Hrana zaslužuje vlastito poglavlje.
Jeli smo kao da smo došli na liječenje, a ne na putovanje. Kulen, čobanac, fiš, domaći kruh, sirevi, meso koje nikada nije upoznalo plastiku ni zamrzivač. Obilasci restorana postupno su se pretvorili u disciplinu preživljavanja. Čovjek nakon nekoliko dana počne ozbiljno razmišljati o tome da su gumbi na hlačama precijenjena civilizacijska tekovina.
Wine tasting u vinariji Josić dolazi kao obavezna terapija za svakoga tko predugo živi među semaforima, mailovima, notifikacijama i ljudima koji riječ „deadline“ izgovaraju češće nego „dobar dan“. U baranjskim podrumima vino nije samo piće. Ono je razgovor. Kreneš s jednom čašom, a završiš slušajući priče o Dunavu, vinogradima, obiteljima, poplavama, ratovima i životu. Negdje usput izgubi se osjećaj za vrijeme, što je možda najbolji dokaz da si na pravom mjestu.
Pred sam kraj putovanja ostao je još Vardarac.
Nakon povijesti, spomenika, gradova i rijeka, dođe trenutak kada Slavoniju i Baranju više ne promatraš nego ih počneš osjećati. Mi smo ondje rezervirali jahanje kroz polja i zemljane putove koji presijecaju ravnicu oko mjesta. Nema spektakularnih vidikovaca, nema adrenalinskih atrakcija i nema ničega što bi se moglo pretvoriti u viralni video od petnaest sekundi. Ima samo konj, nekoliko kilometara otvorenog prostora i osjećaj da se svijet odjednom kreće normalnom brzinom.
Dok prolaziš između polja i pratiš ritam životinje pod sobom, počinješ primjećivati stvari koje u svakodnevici više ni ne registriraš. Zvuk vjetra kroz žito. Miris zemlje zagrijane suncem. Tišinu koju ne prekidaju sirene, promet ili notifikacije. Ravnica se pruža prema horizontu bez prepreka, toliko velika da čovjeku polako počne vraćati osjećaj za prostor, ali i za vrijeme.
Konji, polja i beskrajna ravnica učine nešto neobično. Misli napokon prestanu galopirati brže od tebe. Nakon nekoliko dana provedenih ondje počneš sumnjati da problem nikada nije bio umor. Možda si samo predugo živio brže nego što čovjek treba živjeti.
Možda je najveći paradoks Slavonije i Baranje upravo to što su desetljećima bile žrtve vlastite normalnosti. U zemlji u kojoj se turizam često mjeri brojem ležaljki, apartmana i kuglica sladoleda prodanih po četvornom metru rive, teško je objasniti vrijednost kraja u kojem je glavna atrakcija pogled koji traje kilometrima. Nema tamo spektakularnih zalazaka sunca iza jahti vrijednih milijune eura. Nema beach barova s imenima koja zvuče kao startupi za prodaju organskih sokova. Nema ni potrebe da bilo što glumi.
Ima samo ravnica.
A čovjek tek tamo shvati koliko ravnica zapravo može biti luksuz.
Jer u ravnici nema gdje pobjeći od sebe. Na moru uvijek možeš gledati pučinu. U planinama vrhove. U gradovima izloge i prolaznike. Ovdje ostaneš sam sa svojim mislima, a to je danas mnogima strašnije od bilo kakve divlje zvijeri.
Posljednjeg dana sjedneš u automobil i kreneš prema kući. Kilometri prolaze, promet postaje gušći, reklame brojnije, a ljudi nervozniji. Polako se vraća poznati ritam svakodnevice. Mailovi, sastanci, obaveze, rokovi i sva ona moderna liturgija zbog koje smo uvjereni da živimo važne živote.
Tek tada shvatiš što si zapravo ponio iz ravnice.
Nije to fotografija Vodotornja, boca vina iz Baranje ili vrećica kulena u prtljažniku.
Ponio si rijedak osjećaj da svijet ne mora uvijek juriti. Da čovjek ne mora stalno nekamo stizati. Da postoje mjesta koja te ne pokušavaju impresionirati spektaklom, nego jednostavnošću.
Zato se o ravnici teško govori turističkim jezikom. To nisu krajevi koji te pokušavaju osvojiti. Oni samo postoje, mirni i strpljivi, potpuno ravnodušni prema trendovima, influencerima i sezonskim hitovima. Ako ih razumiješ, vratit ćeš im se. Ako ih ne razumiješ, vjerojatno ćeš i dalje tražiti sreću u kolonama prema trajektima i u borbi za komadić hlada na pretrpanoj plaži.
A to je sasvim u redu.
Nisu sva mjesta stvorena za svakoga.
Neka su stvorena samo za one koji su zaboravili kako izgleda mir.
A Slavonija i Baranja upravo su takva mjesta. Neće te osvojiti spektaklom. Neće te zaslijepiti razglednicama. Samo će te, gotovo neprimjetno, podsjetiti da život možda i nije zamišljen da se stalno negdje žuri.
