Zamisli otok i na njemu malo misto oko kojeg se pružaju njive, polja, makija i šumarci. Sve to okruženo je najlipšin Jadranskin moren.
Zvuči ka floskula, ali o Betini su već napisane brojne priče, opivana je u mnogin pismama i naslikana na razne načine. Svaki njen dio prožet je kroz neki stih, a kampanel, kamene ulice i rive sa brodima, ostali su zabilježeni za vičnost potezima kista.
Mnogin umjetnicima Betina je bila inspiracija, a davno prije njih i majka priroda je odabrala ovaj dio otoka ka platno na kojemu će nacrtati Betinu.
U stilu najvećih umjetnika, oko nje se poigrala svojin kiston, umačući ga u razne nijanse zelene i plave boje.
I nije ih štedila.
Najlipšu paletu svitlo plavih boja trošila je oko vale od Zdrač, prošarala Plitku valu i Kokoč, a za Kosirinu je ostavila azurno plavu i ukrasila je zlatnon prašinon sunčevog sjaja.
Tamnije nijanse mišala je oko Mostera, priko Prosike do Modrava, a netipično raslinje za morsku obalu, naslikala je uz Vransko jezero.
Zeleno bogatstvo koje nas okružuje, nudi bespuće mira i prirodu koju ponekad slabo njegujemo i čuvamo, dok ona itekako čuva nas. Ipak, unatoč ljudskom utjecaju na raznorazne načine, priroda oko nas je i dalje postojana, živa i zadivljujuća, baš poput umjetničkog djela.
Brda poput Gradine, Bristine i Prve gore, cvitne livade, maslenici, suhozidi, krški pašnjaci i borove šume, sve nan i dalje stoji na raspolaganju, onako kako priroda i stoji za suživot živome čoviku.
Bitan dio tog prirodnog okruženja, betinsko je polje. Prostranstvo je to koje je nekad hranilo selo, a danas izgleda nešto drugačije nego prije. Minja se ka i uostalome, sve na ovome svitu. Postoju slike i sjećanja iz prošlosti, na mnoge obrađene parcele di bi razna verdura rasla u ravnomjerno raspoređenin redovima. Skoro na svakoj parceli bi bija bunar iz koga bi se sigljima ili na pumpu vadila voda za zalivanje. Među parcelama bi bili mali puteljci po kojima bi, dok san bila mala, uz babu gurala karijolu do naše plase.
Betinsko polje je danas izminjenog izgleda, nešto slobodnijeg stila, divlje, uz pokoji nasuti parking i asfaltiranu cestu, većin dilon neobrađeno, ali i dalje itekako živo.
Dok šetaš po njemu, zapaziš smokve koje prkosu vrimenu, pojideš kupine sa zdrače, čuješ fazane šta zašuškaju i protrču isprid tebe, pozdraviš težaka koji vadi krumpire ili zaliva pomidore.
Zemlja oko nas ne služi samo za uzgoj hrane, ona pruža i hranu za dušu. Koliko god puti da projdeš kroz polje, popneš se na Bristinu ili sidneš na puntu Gradine, uvik ti se čini ka da je nešto novo jer priroda se minja kroz godišnja doba i kroz godine.
Ne sićaš se svake grane bora ili žutila brnistre, ne sićaš se svakog busa lavande kraj puta, niti svakog vala koji te zapljusnija, ali zapantiš miris koji te okružija dok si se kreta kozjin stazama, zapantiš lakoću koraka koja te nosila kroz visoku travu i pastelne boje sumraka. Pamtiš emociju, trenutak, živ kakav je, ono šta te pratilo iznutra tim putevima. Olakšanje, umirenje, opuštanje i zahvalnost. Znaš svaki put iznova, kad osjetiš mir i primjetiš stiskanje mišića u donjen dilu obraza, koje ti rub usnice zateže u spontani smješak, da je to srića.
Zavoliš lako cvrkut ptica, okus motara i miris borova. Obožavaš zrake sunca koje okupaju krajolik oko tebe toplinon, dok promatraš brojne zelene nijanse, izmišane sa zemljanin tonovima i prošarane šarenin točkicama oko kojih zuju pčele, bumbari, popovi i smrdljivi martini. Ispratiš okon žutog leptira koji krilima nježno zamahiva oko tebe i neodlučno skreće livo-desno, tražeći odgovarajući cvit na kome će odmoriti. Ka šta će i tvoje oko odmoriti od jarkog svitla suvremenog svita, od blještanja ekrana, kričavih umjetnih boja i tmurnih, sivih energija ljudi, dok promatraš prirodu oko sebe i diviš se potezima kojima je oslikala to platno.
Ponekad nan zafalu visoki betinski jablani ili tamarisi sa mula, nekad se grinta zbog nedostatka zelenila u mistu na koje smo navikli ili zbog cimenta koje je zaminilo nekadašnji vrta, ali lipota je uvik u očima promatrača pa ako se fokusiramo na ono šta nedostaje ili nestaje, nikad nećemo viditi ono šta nas stvarno okružuje i šta nan ostaje. Čista umjetnost.
Priroda oko nas, svaka uvala, ledina ili polje, daju život spajajući četri elementa: vodu, zemlju, sunce i zrak.
I potakne te da se opet osjetiš živin, tamo di pripadaš, u prirodi. Betina diše okružena šarenilon stvorenoga, a svaki dio slike oživi na tome platnu. Grane maslina se njišu, galeb proleti ili se more uznemiri.
Tu svaka boja nosi svoju priču, a kist je ponekad i u našin rukama.
