Na sjeveroistočnoj strani otoka Murtera, razlivena sa brdašca na kojen se ističe barokni zvonik, prkoseći i buri i jugu, ka prava pozerica, udobno se namistila slikovita Betina. Okićena je idrima, morskon pinon, zelenin listovima smokve i cvitovima oleandra, starin zidovima pokrivenin kaparima i sjenama lovora.
Iz ptičje perspektive ili priko Google karte, Betina je poput malog stabla mendule u cvatu na rubu otoka, sa krošnjon od kamenih kuć i razgranatih malih uličica staroga sela. Produženin granama na zapadnu stranu priko vale od Zdrač, nježno dotiče Gradinu i nenametljivo se naslanja na misto Murter.
Deblo tog rascvitanog stabla, isteže se šetnicon do Plitke vale i korjenjen škaklje najlipše prostranstvo otoka, tirkizne boje Kosirine.
Sve zelene grane ove mendule, pružile su se putevima betinskoga poja.
U zagrljaju svoje krošnje, u portu u centru mista, stisnila je zaštitnički baštinu drvene brodogradnje. Čuva gajete, leute i kajiće, sramežljivo špijajući Pirovac priko tišnjanskoga Rata.
Ugrijana toplinon sunca ili romantična u kišnom danu, Betina te dozove nekako spontano jer “uvik neko zna nekoga ko živi ili ima kuću u Betini” pa te dovuče, privuče i zadrži. Još nisan srila turista, gosta ili prolaznika koji je reka da se ne želi vratiti u Betinu.
Osim par grintavih vikendaša koje unatoč takvin pritnjama i dalje viđamo ka redovne goste, svi drugi ne skrivaju da su zaljubljeni u ovo malo misto.
Kad te Betina jednom primi, gledaš je, dodiruješ i mirišeš, baš ka cvit mendule, kojeg poneseš sa sobon, makar u sjećanju ili na fotografiji. Želiš je zapantiti ili joj se vratiti. Ako te život već nije počastija s tin da se rodiš tu.
Kad se voziš ceston po otoku i kad ti se iznad Kosirine, otvori pogled na Betinu koju sa tri strane miluje Jadransko more, a iza nje se u daljini šepuru bili vrhovi Velebita, svaki put se iznova diviš prizoru jer takvu razglednicu ne bi mogla stvoriti umjetna inteligencija.
Prirodna lipota, bez filtera.
Betina nije sterilna ni previše ušminkana, svaka njena nesavršenost čini je još stvarnijon i dražon. Svaka beštimlja koju čuješ usput, svaka škura sa slomljenon daščicon, svaki trag ruzine na rivi, svaka neuklopljena fasada, neobrađeni vrt i svaka friž u kamenu stare kuće, odraz su života, lipote i nesavršenosti u jednome. Betina je inspiracija.
Pokojni Renato Baretić napisa je divan tekst o Betini za vrime pandemije (“Megabelaj”), kad je doživija u njenon punon sjaju. Autentičnu, domaću, mirnu i pitomu, moga je namirisati i udahniti, bez gužve, stresa i buke. U tekstu nije tija otkriti ime mista da izbjegne navalu turista u svoj mali raj. Raj svih onih koji su ostali u njoj i onih koji joj se sa veseljen vraćaju iznova i iznova. Ja san je imenovala ipak jer navala turista je neizbježna već desetljećima, ali Betina strpljivo iznese tu polovicu godine na svojin krošnjama, po svojin uličicama i trgovima, plažama, cestama i kampovima, na granama i grančicama tog razgranatog i rascvitanog stabla.
Zbog nautičkog turizma i kampova, ka i zbog velikog broja vikendica, u rano proliće se počnu promicati jata prvih lasta po Betini, sa stranin tablicama, biciklističkin grupama ili pozdravima: “Bok, kak ste, evo mi stigli”.
Domaći počinju čistiti maslenike, uređuju brodove i pripremaju sezonske poslove.
Di i di se uzdigne dim jer se palu grane, čuje se buka kopačice ili mišalice, pasi su se rastrčali po zelenoj Kapelici, a kapelica Svetog Ante je ostala na suhome zbog oseke. Sve je procvitalo, cvita i Betina, osjeti se život na sve strane.
Malo po malo, uđe se u turističku sezonu, zapivaju cvrčci, odjednom su sve plaže pune, svi prozori otvoreni, sve ulice više osvitljene, puno je muzike, čakule i spize. Čuju se ovacije sa bučališta, kuckaju čaše, mišaju se beštimlja i smih. Čuje se navijanje sa bazena na kojen vaterpolo klub Brodograditelj napravi pravi spektakl od svojih utakmica. Uz dugu tradiciju plivanja i vaterpola, bazen i klub okupljaju priko lita veliki broj dice i odraslih.
Zamirišu kuhinje domaćih konoba i obiteljskih restorana, promiču se članovi KUD-a Zora u narodnin nošnjama, čekaš red za stol, a u Gujku više ni veslo ne more stati.
Špica sezone.
U svom tom sezonskom šušuru, Betina ipak zadržava autentičnost i ne mami te šarenin štandovima ni neonskin reklamama. Betina nije destinacija za partijanje, nema klubova, kockarnica ni bordela, ali ti nudi da razgledaš jedinstveni Muzej betinske drvene brodogradnje, poslušaš klapu isprid crkve Sv. Frane ili da se provozaš u stoljetnoj gajeti koja ima status kulturnog dobra.
To je misto koje se i dalje priklanja obiteljskon turizmu, nudi mir i pokazuje svin svojin gostima, dušu. Ogoljenu, iskrenu dušu.
Duša mista, to su ljudi.
Betina po zadnjen popisu broji oko 700 stanovnika, šta je varljiva brojka, rekla bi nešto manje. Mnogi od domaćih judi, čuvari mista i tradicije, uključeni su u krvotok ovog rascvitanog stabla pa tako tu postoju razne organizacije, udruge, klubovi, klapa, KUD i bendovi i svi su angažirani oko nečega i liti i zimi.
Liti je to uglavnom program za furešte, a zimi zabava, aktivnost ili razonoda za domaće.
Domaći judi su roj pčela koje u različitin skupinama oprašuju cvit po cvit ovog malog mista.
U jesen, kad odahne od gužve, a turista još ima u tragovima, Betina i dalje cvita. Pomalo se zatvaraju terase lokala, miris lita je još u zraku, noći postaju hladnije, popucaju šipci, a plod masline se pomno proučava prid početak čupanja. Misto lagano odahne, sve se umiri na neki divan način, počneš ponovno primjećivati zelene i plave nijanse oko sebe, drvene brodove i domaće jude. Male jedrilice iz jedriličarskog kluba, rasule su se ka biseri po kanalu. Vraća se stvarni život u misto.
Brodogradnja je važan dio priče o Betini pa tako u zimsko doba, sa nekoliko brodogradilišta, dopiru zvukovi kalafatskog alata i odzvanjaju glasovi. Ljudi se družu, radu, planiraju, stvaraju, odmaraju i uživaju.
Zima u malome mistu zbližava ljude i povezuje ih sa okolinon i sa samin sobon, kad se životni ritam pribaci na “pomalo”, ka svojevrsna filozofija otpora prima žurbi svita. Ode se na ribu, baci se na karte, kave se ispijaju duže. Dok brojni dimnjaci kamenih kuća širu miris toplih špahera, po kaletama se čuje dičji smih izmišan sa zvižducima bure.
Betina cvita i zimi.
Ako te pozove u bilo koje doba, slobodno pomiriši taj cvit, pusti je da te povede po svojin ulicama, mostićima i rivama. Popni se do crkve Sv.Frane, prošetaj po Muzeju na otvorenom, utočaj noge u plićaku neke plaže ili se ispruži na stini.
Ugasi motor, raširi idro.
Pusti se moru i osluškuj Betinu dok ti šapuće: “Pomalo”.
