Maksimir je u subotu navečer izgledao kao stari zagrebački dnevni boravak. Sunce je padalo iza tribina, cijeli stadion rasprodan i pjeva.
Posljednje kolo HNL-a pretvorilo se u svečarsku večer u kojoj rezultat više nikoga nije zanimao. Dinamo je naslov prvaka odavno spremio u vitrinu, dupla kruna već je bila zaključana u sef, a utakmica s Lokomotivom poslužila je tek kao lagani uvod u noć koja je pripadala navijačima.
Na travnjaku se igralo baš onako kako se igra kad je sve već riješeno. Dinamo u leru, Lokomotiva bez pritiska, tempo kao na nedjeljnom haklu na Klinčeku.
Jedina prava tema bio je Dion Drena Beljo. Hoće li opet zabiti, može li dodatno podebljati brojke i potvrditi sezonu iz snova.
Nije pogodio, ostao je na 31 golu, ali to ništa ne mijenja. Kada ga je Mario Kovačević izvadio iz igre, Maksimir je ustao i dugim pljeskom pozdravio čovjeka koji je postao simbol Dinamove dominacije. Na početku sezone bilo je skepse, danas više nema nijednog nevjernog Tome.
Beljo je proljeće odigrao fantastično. Napokon je eksplodirao, dobio samopouzdanje i pokazao zašto ga se smatra najvećim napadačkim potencijalom hrvatskog nogometa.
Nakon utakmice krenula je prava fešta. Josip Mišić podigao je pehar prvaka, Sjever je planuo u bakljadi. Igrači su s trofejima otišli među Boyse, penjali se po ogradi, grlili navijače i slavili kao klinci koji su upravo osvojili svoj prvi turnir na asfaltu.
Kasnije se slavlje preselilo ispred zapadne tribine uz pjesmu, vatromet i tisuće navijača koji su dočekali noć kakvu Zagreb najviše voli, pijanu, plavu i pobjedničku.
Na kraju je ostala slika za pamćenje: baklje na Sjeveru, pehari u zraku i osjećaj da je Maksimir ponovno mjesto gdje Dinamo izgleda najveći.
