Ako želiš razumjeti Ameriku, kažu, idi tamo gdje se donose odluke. Ako želiš vidjeti kako se Amerika prodaje, idi tamo gdje se prodaje sve. A ako želiš vidjeti što je Amerika bila prije nego što je odlučila što želi biti idi u New Orleans. Samo ponesi laganu odjeću i pomiri se s tim da ćeš se znojiti kao povijest ovog grada.
Jer New Orleans nije samo vruć, on je i vlažan i težak, kao da te klima podsjeća da si stigao na jug. Bio je svibanj, kalendarski proljeće, ali termometar i asfalt tvrdili su suprotno. Zrak stoji, sunce pritišće, a grad se ne trudi olakšati ti boravak. Ovdje se ne prilagođavaš, grad provjerava koliko ozbiljno misliš ostati.
Sve počinje na Plaza d’Armes, današnjem Jackson Squareu, gdje povijest stoji pod otvorenim nebom. Francuzi su ovdje u 18. stoljeću crtali grad po uzoru na Pariz, Španjolci su ga preuzeli nakon požara 1788. i 1794., a Afrikanci su ga gradili, kako kroz ropstvo tako i kroz slobodne zajednice, dok su Amerikanci, kao i obično, stigli posljednji i uveli papirologiju. Na rubu trga stoji katedrala sv. Louisa, bijela i mirna, kao da joj ni stoljeća ropstva, ratova i uragana nisu bila dovoljna da promijeni izraz lica. Najstarija aktivna katedrala u SAD-u, spomenik vremenu kad je vjera bila navika, a ne dio izborne kampanje.
Mississippi je spor i moćan. Povremeno se kroz vodu provuče aligator, kao podsjetnik da priroda ovdje nije dekoracija. Stojiš na obali, znoj se lije s čela, zrak se lijepi za kožu, i shvatiš da ni grad ni rijeka ne pitaju želiš li biti ovdje. Ako ostaneš, moraš igrati po njihovim pravilima.
Na free walking touru grad se otvara kao kronika katastrofa koje su postale kultura. Ropstvo, segregacija, požari, žuta groznica, uragani, Katrina, sve je utkano u ulice i zgrade. Ove ture su mi uvijek odličan način za upoznati grad, posebno kad se nisam pripremao ili proučavao destinaciju unaprijed. Jednostavno dođeš, bookiraš turu i grad ti se pokaže u svoj svojoj povijesnoj složenosti. New Orleans je grad koji je trebao nestati više puta, ali svaki put je odgovorio glazbom. Jazz ovdje nije umjetnički pravac, nego nusprodukt preživljavanja. Kad nemaš kontrolu nad budućnošću, barem kontroliraš ritam.
Armstrong Park nije park nego kasna isprika Amerike Louisu Armstrongu. Jazz se ovdje ne slavi kao umjetnost, nego kao oblik opstanka. New Orleans nije izmislio jazz jer je bio kreativan, nego jer nije imao izbora.
Zatim dolazi National WWII Museum, savršeno klimatiziran, što već samo po sebi šalje poruku. Ogroman, tehnički besprijekoran i emocionalno precizan. Amerika ovdje spašava svijet s pravom i argumentima, ali bez mjesta za sumnju. Povijest se pretvara u spektakl, rat u narativ s jasnim herojima, impresivno, poučno i potpuno američki.
A onda Bourbon Street. Kaotična, turistička, glasna i nemilosrdna. Ulica koja nema nikakvu potrebu da ti se svidi. Da, prepuna je plastičnih čaša, pijane mase i suvenira koje nitko ne treba. Ali istovremeno je i spektakularna: glazba pršti iz svakog kluba, jazz, blues, funk i rock sudaraju se u istom bloku. Svaki ulaz je pozornica, svaka večer improvizacija. Bourbon je karikatura grada, ali i njegova najiskrenija buka, degutantna i briljantna u isto vrijeme.
S druge strane rijeke, Canal Street stoji kao moderna verzija New Orleansa – neboderi, reklame, promet, sve dokle pogled seže. Povijest i sadašnjost stoje jedan nasuprot drugome, kao dvojica alkoholičara koji se ne podnose, a ipak dijele isti stol. Grad je kaotičan i lijep, prljav i glamurozan, kao sve američke kontradikcije na jednom mjestu, a ti pokušavaš shvatiti kako ćeš to preživjeti, barem do iduće pive.
Ako ti svega postane previše, sjedneš na zeleni tramvaj na St. Charles Avenue, najstariju tramvajsku liniju u Americi. Vozi sporo i dostojanstveno. Prolaziš pokraj vila starog juga, ispod hrastova sa španjolskom mahovinom koja podsjeća na robovlasništvo, bogatstvo i poricanje. Čak i priroda ovdje nosi tragove povijesti.
I onda hrana. New Orleans se ne objašnjava bez tanjura. Gumbo, jambalaya, étouffée, po’boy, beignetsi masni koliko i povijest grada. Francuska tehnika, afrički začini, južnjačka drskost. Hrana ne skriva porijeklo nego ga servira bez isprike. Ako je nešto u ovom gradu funkcioniralo bez prekida, onda je to kuhinja.
Negdje između svega, u izlogu stoji rečenica koja savršeno opisuje grad:
“America has only three cities: New York, San Francisco and New Orleans. Everything else is just Cleveland.”
New Orleans se topi, ali ne popušta. Nikad nije pokušao biti normalan, niti biti primjer. Dok Amerika glumi budućnost, ovaj grad stoji u svojoj prošlosti: znoj, glazba, katastrofe i hrana. Povijest ovdje nije učionica nego ulica, a Amerika nije herojska nego glasna, prljava i neumoljivo ljudska. Ako želiš razumjeti što znači živjeti unatoč svemu, dođi ovdje i prepusti se ritmu.
