Maksimir je večeras imal pravu europsku feštu, onak kak Bog zapovijeda. Minus dva, zima jebe kosti, siječanj u Zagrebu, standardna patnja. Al’ Dinamo? Vruć ko rakija. Rumunje iz FCSB-a su razbili s 4:1 i poslali ih doma da se pitaju kaj im se, jebote, dogodilo. Bilo je malo stiske, malo živciranja, al’ na kraju se jasno vidlo ko tu nosi hlače. A Sjever standardno, dere se, grmi, ne staje ni sekunde, Bad Blue Boysi vuku ekipu ko i uvijek.
Dinamo je od prve minute zgledal ko ekipa koja zna kaj hoće. Nema panike, nema nabijanja bezveze, pritisak s glavom i repom, lopta ide, ritam dobar. I normalno, dođe nagrada. Bakrar zabije i odma’ se lakše diše. Kad je Beljo zakucal za 2:0, svi su mislili: “Dobro, to je to, mirna večer, ajmo lagano.” Imali smo sve, rezultat, kontrolu, samopouzdanje, tribine urlaju… sve šljaka. Al’ pred kraj poluvremena pad koncentracije i, jebiga, Rumunji zabiju. Odjednom nije više baš tak komotno.
Drugo poluvrijeme, tu se vidi jel’ ekipa ima muda. Treba bit miran, ne srljat ko budala. I Dinamo je tu bil baš kak treba. Igralo se pametno, lomilo se kad treba, a kad je utakmica opet zaprijetila da ode u živciranje, dođe trenutak čiste klase. Mišić pošalje fantastičnu asistenciju, onak s osjećajem i mozgom, lopta sjedne di treba, a Beljo zabije za 3:1. Gledaš i samo si misliš: “Jebote, kakva lopta.” Tu je praktički sve bilo riješeno, Rumunji su se raspali, a Maksimir je eksplodiral.
A za kraj točka na “i”. Sudačka nadoknada, Kulenović dobije malo prostora, opali i zabije za 4:1. Čist posel, gotovo, gasite svjetla.
Ako pitaš bilo kojeg Dinamovca za šankom nema rasprave. Dinamo je najveći klub u Hrvatskoj. Ne zbog jedne večeri, nego jer stalno igra ovakve utakmice, jer ima naviku pobjeđivanja i jer u Europi zna kak se stvari rješavaju.
Na kraju 4:1. Bakrar, Beljo dvaput i Kulenović. Pobjeda koja ima i rezultat i poruku. Dinamo je bil ozbiljan, pametan i hladne glave kad je bilo najbitnije, a Maksimir je, usred jebačke zime, još jednom pokazal kak zgleda prava europska večer u Zagrebu.
