U nekom trenutku života čovjek shvati da mu više ne treba dokazivati ništa svijetu, ali bi ipak volio dokazati nešto samome sebi. Netko tada krene u maraton (ja sam ga, reda radi, istrčao dvaput), netko kupi bicikl od pet tisuća eura i uvjeri se da je preskup sport uvijek dobar alibi, a netko (eto mene) prijavi se na Highlander Blidinje i stavi dvadeset kilograma na leđa, kao da se seli, a ne ide hodati.
Highlander Blidinje se u promotivnim materijalima naziva “ultimativnim planinarskim iskustvom”. Što je istina, naravno, ako pod iskustvom podrazumijevamo dugotrajni fizički napor, povremenu egzistencijalnu krizu i tiho, ali uporno pitanje: što je meni ovo trebalo?
Ono što se, međutim, ne navodi u brošurama jest da je to i ultimativni susret s vlastitim zabludama o kondiciji, karakteru i granicama tijela, te s vrlo konkretnom činjenicom da ruksak od dvadeset kilograma ima više autoriteta od vaše volje.
Postoje tri varijante: Hercules (pet dana i 91 kilometar), Pegasus (tri dana i 42 kilometra) i Orion (dva dana i 30 kilometara). Ja sam izabrao Pegasus, ne zato što sam kukavica, nego zato što sam realan. I zato što sam konačno htio vidjeti Hajdučka vrata, to kameno čudo hercegovačke planine koje izgleda kao greška u Matrixu.
Moji su tu nekad živjeli. Kopali krumpire, nosili drva, borili se s kamenom, vjetrom i državom. Nisu to zvali “outdoor experience”, nego život. Bez startnog paketa.
Prijavio sam se čim su se otvorile registracije. Solo. Bez iskustva. S idejom da će me švicarske Alpe donekle pripremiti. Spoiler alert: nisu. Alpe su razglednica. Blidinje je sudski proces. Bez odvjetnika.
Put je počeo banalno: Split, rent-a-car, brzo kupanje kod aerodroma, panična kupovina plinskog kuhala jer plin, iz nekog razloga, ne smije u avion, pa Imotski, rodbina i piće ispod Ujevića, zadnji čin civilizacije prije nego što čovjek shvati koliko je zapravo razmažen. Masna Luka. Noćenje. Rano jutro. Startni paket. Hrana za prva dva dana. I onda, hodanje.
Kako to u životu često biva kad imaš sreće, odmah na početku sam se “prikrpao” bračnom paru iz Zagreba i njihovom prijatelju. Ljudi iskusni, normalni, psihički stabilni, sve ono što ja u tom trenutku nisam bio. Bila je to najbolja odluka cijelog putovanja. Bez njih bih, vrlo vjerojatno, danas pisao tekst pod naslovom “Kako sam se izgubio na Čvrsnici i što sam iz toga naučio”.
Prvi dan: uspon preko sipara na Mali Vilinac, pa dalje na Veliki Vilinac (2128 metara). Pogled koji se otvara odozgo može pružiti samo Čvrsnica: sve izgleda blizu, a ništa nije. Nakon kratkog odmora (skoro sam zaspao od umora) i gotovo ceremonijalnog divljenja krajoliku, slijedi spust prema planinarskom domu Vilinac. Grah. Pivo. Iluzija da je najgore iza nas. Nije.
Slijedi još jedan uspon, do kampa kraj jezera Crvenjak na 1970 metara. Postavljanje šatora. Desetak minuta hoda dalje – Hajdučka vrata. Kameni luk koji izgleda kao portal u svijet gdje vladaju tišina, sloboda i sirova ljepota. Cilj. Inspiracija. Razlog cijelog putovanja. Stojim tamo, iscrpljen, emotivan, suncem opran, i mislim: eto, mogu sad doma.
Noć u šatoru, naravno, nije bila romantična. Bolna ramena, umor, nesanica i ozbiljne misli o odustajanju. Jedini problem bio je što do “doma” nije vodila nikakva cesta, nego samo isti onaj put natrag, petnaest kilometara, solo. Ujutro me iskusniji suputnici nagovaraju da idem s njima barem do odvojka prema Pločnom, pa ćemo vidjeti.
Drugog dana događa se čudo: tijelo se, očito, adaptira. Uspon prema Pločnom (2228 metara), koji je ujutro izgledao kao trodnevna ekspedicija, savladava se za pet-šest sati. Na vrhu jedem najbolji gulaš u životu, konzervu Podravkinog gulaša. Glad je, kako znamo, najbolji kuhar.
Spuštamo se do kampa Jelinjak, gdje nas navečer čeka predavanje povjesničara iz muzeja u Tomislavgradu. Priča o narodima koji su ovdje živjeli, ratovali i nestajali. Posebno o Delmatima, jednom od najtvrdokornijih protivnika Rimskog Carstva. Trebalo im je, kažu izvori, oko 160 godina da ovladaju ovim prostorima. “Najopasniji rat nakon Hanibala”, zapisao je Velleius Paterculus. Danas svi znamo za Gale i Germane (o njima se snimaju filmovi i Netflix serije), a Delmati su vodili uporne ustanke i gerilski rat po ovim planinama, daleko od reflektora povijesti. Pomislim kako povijest, kao i planina, često nagrađuje one glasnije, a ne nužno one tvrdokornije.
Treću noć dočekala nas je bura. Ona prava, hercegovačka. Šator je cijelu noć pokušavao otići svojim putem, a ja sam svako malo provjeravao hoće li me ujutro naći u Livnu. Nisam spavao, ali sam dočekao jutro. Još jedan uspon. I konačno, spust. Cesta. Jezero. Masna Luka.
U cilju: prepričavanje dojmova s kolegama Highlanderima, živa glazba, hrana, piće i ono veliko, tiho olakšanje. Četrdeset tri kilometra. Preko dvije tisuće metara elevacije. Ogroman izlazak iz zone komfora i još veći ulazak u nešto što se zove živo iskustvo.
Koja planina. Kakva sirova priroda. Kakvi ljudi.
To, jednostavno, ima samo Hercegovina.
