Nakon tjedan dana istraživanja unutrašnjosti Kenije, od glavnog grada Nairobija preko Nacionalnih parkova do Maasai Mare i granice sa Tanzanijom, došlo je vrijeme za predah na obali Indijskog oceana.
Puna dojmova i mobitela punog nestvarnih prizora šarene Afrike, uputila sam se u malom avionu sa desetak sjedala, redovnim letom iz Nairobija. Spustili smo se tridesetak kilometara južno od Mombase, na najmanji aerodrom koji sam ikad vidjela, samim tim i najjednostavniji i najbrži. Ispred gradića Ukunde prostrla se prekrasna plaža Diani. Tamo gdje se užareni bijeli pijesak ljubi sa valovima indijskog oceana, uz koraljne grebene i golu pučinu iz koje izranja jutarnje sunce.
Još malo prizora koji oduzimaju dah.
Promatrajući plažu iz sjene visokih kokosovih palmi, podsjetila me na Zanzibar. Osim bijelog pijeska, palmi i hotelskih kompleksa raspoređenih duž plaže, zajedničko sa Zanzibarskom obalom su i jako izražene plima i oseka.
Diani je jedna od najatraktivnijih afričkih plaža. Biserno bijeli pijesak pozivao me da ga neumorno gazim bosim nogama, mekani dodir brašnaste strukture, opuštao je umorna stopala. Svaki novi val koji se lijeno protezao po pijesku, privlačio me u dubine. Ovisno o oseki, dubine su nekad bile bliže, a nekad poprilično daleko. Plaža je privlačna kupačima, šetačima i rekreativcima.
Zbog stalnih vjetrova i plitke, tople vode, idealna je i za jedrenje na dasci i kitesurfing. Iako nije bilo velike gužve po prostranoj plaži, gdje god mi je pogled dosezao, osjećao se dinamičan ritam života.
Povremeno bi u pozadini surfera i kupača, projurio koji jet-ski, prošao brodić ili proletio papirnati zmaj. Po pijesku između vode i kopna, u šetačko-poslovnoj misiji, neprestano vas zaustavljaju popularni Beach boys. Lokalni je to naziv za mladiće iz Maasai plemena koji po turističkim središtima prodaju svoje rukotvorine i suvenire.
Obučeni u prepoznatljive crveno-crne tkanine, sa svakojakim ukrasima i obilježljima po sebi, od raznog nakita do simboličnih ožiljaka na koži, puni priča o svojoj kulturi i ruku punih suvenira, Beach boysi su pravi mali hodajući muzej.
Sa već uigranom pričom, prilaze vam sasvim pristojno i nenametljivo. Predstave se imenom, pitaju od kud ste, sprijateljite se u par minuta u ugodnom razgovoru i ne znajući kako, već ste kupili šlape i dva magneta. I tako iznova, svakim mojim izlaskom iz oceana.
Nitko me nije tjerao, sama sam se prepuštala izazovima trgovine na plaži, a već treći dan su mi mnogi od njih znali ime, javljajući se u prolazu.
Osim suvenira, po plaži se nudi hrpa ativnosti i sadržaja, neki prodaju izlete brodom, ronjenja oko grebena, neki nude masaže ili jahanje konja i deva.
Deve, koje bi prošle ispred nas više puta dnevno, nisu mi izgledale najsretnije pa jahanje nisam ni uzela u obzir.
Cijene svega ponuđenog na obali tih dana su bile prihvatljive, pogotovo u ovakvoj slobodnoj trgovini gdje je cjenkanje poželjno. U kafićima je boca Kenijske pive Tusker bila po 450 kenijskih šiliga, što je jednako 2,96 eura.
Jedan koktel Pina Colada, koštao je 550 kenijskih šilinga, što je 3,62€, a cijene hrane se kreću u prosjeku od predjela za 3 do 5 € do glavnih jela za 7-8 €. Ima naravno i skupljih restorana gdje prosjek doseže i 15-ak €
Sat masaže je 10€, a poludnevni izlet brodom 15€.
Pred nama bi se povremeno na plaži pojavili i akrobati, razni plesači koji dolete u skupini, zabave vas par minuta, pokupe nagrade i produže dalje.
Već do sad sam upoznala koliko su Kenijci topli i dragi ljudi, ali ovdje na obali sam naišla na najviše takvih ljudi na jednome mjestu. Osim što se lako sprijateljiti sa svakim od njih, njihova ljubaznost s kojom te neprestano pozdravljaju, postaje zarazna pa lako počinjem i sama spontano sa smješkom pozdravljati nepoznate prolaznike. U hotelu i oko hotela, svaki konobar, čistač ili čuvar, svaki Beach boy ili djevojka koja sjedi sama u plićaku, svako lice s kojim smo se susreli, svi su se automatski smješkali poput starih prijatelja kojima je drago šta te vide. U takvom okruženju, zaista se osjećaš dobrodošlo, ugodno i opušteno.
I ne, nisu svi plaćeni da bi se smješkali, oni su jednostavno takvi, dragi, blagi, uslužni i dobroćudni. Sa smješkom koji znači Hakuna Matata. Nema problema.
U Keniji, kao i na Zanzibaru, ponavljaju uzrečicu Pole-pole, polako. Ali u Keniji to nije ni blizu polako. Jako su ažurni, organizirani i radišni i sve se stiže na vrijeme.
Hrana u Keniji je bila po mom ukusu, uz obilje sočnog tropskog voća, pogotovo na obali, veliki je izbor salata i raznih jela od povrća. Jede se dosta riže u svim varijantama, leća s raznim umacima, batat u kokosu, kuhane bamije, čips od repe, pečena cikla. Nude se i fine juhe od gljiva, leće, tikve, mrkve, đumbira i tako dalje.
Ima naravno i mesa i ribe. Kolači su im lagani i kremasti, prevladava vanilija i kokos, krema od mente, zobene pahuljice i bijela čokolada. Meni je sve bilo fino, uz klasično opravdanje kako od mora ogladniš.
Ili oceana. Svejedno, nije do mene.
Temperatura zraka na obali je tih dana bila oko 35 stupnjeva.
Sunce je tamo pravo afričko. Jako, užareno i nemilosrdno. I već prvi dan sam gotovo cijeli provela na plaži i izgorjela kao odojak na ražnju. A i par koktela je kumovalo toj nepažnji.
Užareni pijesak previše ugrije ocean kroz dan pa me ugodno iznenadilo i osvježilo jedno kupanje oko 6 ujutro.
Da i ovaj dio odmora ne prođe bez avantura sa afričkim životinjama, pobrinula se skupina od 5-6 majmuna. Verveti ili zeleni majmuni, poznati po kričavo-plavoj boji testisa, bili su česti gosti resorta, a osim njih pojavili bi se povremeno i crno bijeli kolobusi.
Majmunska banda bi se se par puta u danu pojavila na zidu resorta, prvo skenirajući situaciju na zelenom travnjaku punom turista. Ubrzo nakon toga bi se raspršili među ležaljkama, otvarajući ljudima torbe, kradući hranu u prolazu ili vrećice iz kojih bi izbacali stvari.
Bio je to dobro organizirani kriminal, na koji se nitko od prisutnih nije ljutio. Ono što je zanimljivo, majmuni se nas uopće nisu bojali. Iako sam jednog koji mi je zauzeo ležaljku i odlučio popiti kokos koji me čekao tamo, tjerala lupanjem šlapama oko njega, nije ni trepnuo. A onda se pojavio čuvar sa pračkom, iako još na većoj udaljenosti, majmuni su prepoznali opasnost i brzinski se popeli nazad na zid preko poda ili stabala.
Kako nam je kasnije čuvar ispričao, majmuni su navikli da ih bijeli ljudi simpatiziraju, hrane i slikaju pa ih se ne boje. Dok tamnopute prepoznaju kao neprijatelja koji će ih potjerati ili gađati pa pred njima bježe. Pametnjakovići mali.
Osim njih, u resortu se pojavljivala i agama, neobičan plavi gušter sa crvenom glavom, kao i afrička stonoga. Debela, crna gusjenica duža od mog stopala.
Bio je tu naravno i kokosov rak koji živi na palmi. Kokos, koji mi je otuđio majmun, bio je netom ubran sa visoke palme iznad nas. Spretni i iskusni penjač ga je ubrao i bacio s visine, da bi ga malo kasnije ispred nas očistio, ukrasio i poslužio. Meni i majmunu.
U obližnjem baru, do kojeg nas je tuk-tuk vozio par minuta, svaku večer u isto doba, na hranjenje dolaze galagiji. To su primati slični lemurima, koji skaču ko vjeverice i vole voće po koje će ti rado doći na ruku pa smo se odlučile otići podružiti s njima. Ujedno je i vožnja sa tuk-tukom, bila pravi doživljaj. Drmanje po neravnoj cesti na koju se uključuje bez retrovizora po principu “ako prođe, prođe”, veselilo nas je poput vožnje u lunaparku. Terasa bara u koju smo se uputile, bila je drvena konstrukcija sa pletenim krovom ukrašenim šarenim lampicama, smještena u šumarku tropskog drveća. Uz lagane afričke ritmove, dočekali smo malo čupavo društvo točno oko 7 sati, kako je i najavljeno. Prvo su se u mraku po gredama pojavili parovi velikih sjajnih očiju. A čim su primjetili da nudimo komadiće banana, brzo su nam se pridružili na terasi.
Rekli su nam da su svitanja na plaži Diani prekrasna jer sunce izranja iz oceana. Imala sam najbolju namjeru to doživjeti, ali oba puta kada sam se udostojila ustati dovoljno rano, bilo je oblačno. Unatoč tome, plaža je izgledala prekrasno u svim tim pastelnim bojama, okupana jutarnjim mirom.
Uskoro se bližio trenutak da se pozdravim sa Kenijom, Indijskim oceanom i divnim ljudima koji su mi upotpunili boravak tamo. Taman pred polazak, dok sam sa pola svoje prtljage sjedila na ležaljci i tužno promatrala to predivno mjesto koje ću uskoro napustiti, prijateljica mi je donjela mali sendvič iz snack bara. Uzela sam prvi griz i nastavila tipkati po mobitelu. U sekundi mi je, ko zna od kud, preko ruke preskočio mali majmun sa plavim jajima, odnio ostatak sendviča i usput me ogrebao po prstu.
Prestrašena pričama o majmunima kao prenosiocima raznih bolesti, otišla sam se obratiti domaćinima. Utješili su me da nije ništa strašno i da se to stalno događa i iako je ogrebotina bila površinska po koži, bez krvi i bez opasnosti od zaraze, premazali su mi je s nečim za dezinfekciju.
Uz malo drame na kraju i navalu emocija pri pozdravljanju sa ljudima s kojima smo se svakodnevno zbližavali, došlo je vrijeme polaska. Odlazak je bio težak i lagano me obuzimala tuga.
Bio je to kraj uzbudljivog putovanja i još jedne afričke avanture.
Odvukla sam kofer pun prljave odjeće i novih uspomena, cipele pune pijeska, oči pune suza, sjećanja puna divnih trenutaka i srce puno Afrike.
Do nekog idućeg susreta…
