Nakon par dana bučnog, dinamičnog i pomalo stresnog Nairobija, odlazak u mir očaravajuće prirode je došao kao melem. Već sama pomisao na ono što bi me moglo očekivati u narednim danima, bila je uzbudljiva, a ja nestrpljiva.
Napokon sam i to doživjela, da kročim u divljinu Afrike, da je osjetim, vidim, čujem i namirišem onakvu kakva je prirodno stvorena, divlja, nepredvidiva i prekrasna. Prašnjave ceste naoko puste savane, mir vodenih površina i ogromno prostranstvo biljnog i životinjskog svijeta u afričkom rajskom vrtu. Sve veličanstvene životinje u svom staništu, surova priroda i prizori kakve sam mogla vidjeti samo u dokumentarcima.
Prvo smo posjetili jezero Naivasha, prekrasno pastelno plavetnilo u podnožju Nacionalnog parka Hell’s gate.
Ovo jezero, smješteno na 1884 metra nadmorske visine i okruženo rezervatima i farmama cvijeća, krije mnoge životinjske vrste. Sa obale su nas ispratili razigrani majmunčići, a već u vožnji čamcem dok se izvlačimo kroz mrežu vodenih zumbula, zamjećujem mnoge ptice. Prijateljski raspoloženi pelikani prilaze blizu plivajući oko nas, orao caruje na vrhu ogoljelog stabla što viri iz jezera, a bijele čaplje nas nezainteresirano ispraćaju pogledom. Iz jezera, uz stabla, izviruju i krovovi prije korištenih građevina. Ne tako davno prije.
Naime, 2020., uslijed velikih oborina, došlo je do velikog porasta vode u jezeru Naivasha, što je rezultiralo iseljavanjem dvaju obližnjih naselja, potop mnogih nasada kao i probleme sa divljim životinjama.
Ponajviše problema domaćem stanovništvu uzrokuje vodenkonj ili Nilski konj. Vodenkonj je životinja koja ubije najviše ljudi godišnje u Africi, ne računajući komarce. Vozeći se po jezeru i promatrajući ribare koji sjede na deblu stabla ili kroviću, malo iznad površine jezera iz kojeg povremeno izviri vodenkonj, jasno je i zašto. Lako te povuče ispod površine i utopi.
Na jezeru postoji i otok Crescent koji je zapravo potopljeni rub vulkanskog kratera i na njemu je danas rezervat sa divljim životinjama kao što su zebre, impale, močvarne antilope, gnuovi i slično.
Svi su oni biljojedi pa je na ovom otoku moguć Walking safari, šta znači da smo mogli šetati među životinjama bez straha da ćemo biti pojedeni. Ipak, nismo im prilazili preblizu, nismo ih dirali ni uznemiravali. Životinje su uživale, a bome i mi.
Prateći stručnog vodiča šetali smo među zebrama, gledali impale u trku kako nam presjecaju put, slušali priče o raznom bilju i proučavali tragove života i smrti oko nas.
Sa jezera nas je ispratila močvarna antilopa, lagano grickajući vodeno bilje i pozirajući objektivima.
Idući dan uputili smo se u Nacionalni park Nakuru, prvo na jezero na kojem mnogobrojne ptice dolaze na odmor ili razmnožavanje. Sa zabilježenih preko 450 vrsta ptica, jezero Nakuru poznato je i po velikim jatima ružičastih plamenaca. Ružičastu boju dobivaju hraneći se algom, kojom ovo jezero obiluje. Oko jezera se opušta stotine pelikana, a iza njih deseci gazela u tihom prolasku. Iako je tu na jednom mjestu okupljeno tisuće životinja, na jezeru vlada neopisiv mir.
A mir nas je pratio i dalje, udaljavajući se od jezera i vozeći se prema savani. Sa svakom dionicom prašnjave ceste, čekalo nas je novo iznenađenje. Bradavičasta svinja sa mladima uz put, krdo zebri u hladu akacije i nosorog, ne jedan, nego tri. Mama, tata i mlado. Zaigrane impale koje preskaču cestu ispred nas, žirafe koje opušteno žvaču vrhove grana okolnih stabala, bivol na savanskom klifu ko stari mudrac koji nas promatra i procjenjuje. Zapanjujućem prizoru su doprinjele i dvije ptičiće koje su u tom trenutku odlučile odmoriti na bivoljevim leđima.
I onda, u nastavku vožnje, dok mi je uzbuđenje sa svakim novim prizorom bujalo sve više, u iščekivanju novog uzbudljivog prizora, dogodilo se ono šta sam najviše čekala, ukazao se napokon i Kralj. Pojavio nam se sa desne strane vozila u elegantnoj šetnji svojim kraljevstvom, neometano nas zaobišao i potražio hlad obližnje krošnje. Kao da nas nije ni primjetio, a ja sam bila spremna pasti u nesvijest od uzbuđenja. Moj prvi lav. Kakav veličanstven prizor, kakav moćan hod, stav, pogled, izgled, griva, sve. Bila sam fascinirana. Apsolutni kralj savane, prizor dana.
Nedaleko Kralja, pronašli smo još i dvije lavice kako spavaju na granama. Jedna se ubrzo razbudila pa smo je promatrali u silasku sa stabla što je izvela nevjerojatno sporo i oprezno, spuštajući se unatrag. Iako sam ja očekivala da će skočiti kao i druge mačke, ona je bila oprezna. Veliki joj je rizik skočiti u travu i riskirati lom, jer slomljena noga u divljini znači samo jedno, smrt.
Na izlazu iz Parka pratili su nas babuni, čupavi majmuni.
Meni je do tad već sve ovo bilo iznad očekivanja, ni ne sluteći šta nas još čeka.
Sutradan smo krenuli na trodnevnu avanturu po Maasai Mari. To je najpoznatiji nacionalni rezervat u Keniji koji se prostire na više od 1500 kilometara kvadratnih, a na čijim prostranstvima se snimaju dokumentarci za National Geographic.
Krenuli smo ranom zorom, zbog lavova i drugih životinja koje se lakše sretnu kroz jutro jer su aktivnije dok nisu velike vrućine. I prvi kojeg smo zatekli u zoru u savani okupanoj prvim zrakama sunca, bio je baš lav. Odrasli mužjak. Kralj. U laganoj šetnji, nezainteresirano je prošao pored manje skupine gazela. Još jedan zapanjujuć prizor. Kakav suživot. Ovaj lav očito nije gladan i ne zanimaju ga. Odrasli lavovi love kad su gladni, tada mogu progutati i do 30 kilograma mesa, ovisi o ulovu. Dok su siti, ne moraju ni loviti ni jesti danima.
U daljnjoj vožnji savanom ugledali smo lavicu sa dva mala lavića, presladak prizor, dođe ti da iskočiš iz vozila i pomaziš ih svo troje. Naišli smo i na krdo slonova, većih i manjih, dok su se osvježavali u lokvama vode. Antilope su nas promatrale iz daljine, a preko ceste nam je prešla hijena. Dva topija (vrsta antilope), borila su se pred nama rogovima na pustom polju. Jedan zadivljujuć prizor za drugim. Čak i u trenucima vožnje bez životinja na vidiku, nismo se prestali diviti prirodi oko nas.
Prolazili smo drveća akacija razbacana po suhom polju, otvorene travnjake i izvore vode.
Sreli smo još slonova, koji su nas zabavljali kružeći oko našeg vozila, što nam je omogućilo da shvatimo koliko su zapravo ogromni.
I onda smo naišli na scenu dana, opet u režiji Kralja.
Negdje u grmlju savane našli smo čopor lavova i leš polupojedenog bivola. Odrasli su lavovi ležali u hladu, a dva mlada lava su pokušavali otkinuti još koji komadić mesa sa lešine. Onda se iz hladovine izvukao Kralj, laganim snenim koracima, odlučio je prkositi vrućini i došetati do lešine. Mladići su se povukli, a lav je počeo trgati komade mesa, svojim velikim zubima i fascinantno jakom vilicom.
Nakon nekog vremena, očito izmučen jakim suncem, zgrabio je zubima kožu bivoljeg leša i odvukao ga u hladovinu. Za njim su došli lavica i dva mlada lava s početka susreta i bio je to pravi obiteljski ručak u hladu. Prizori za pamćenje.
U nastavku avanture, uputili smo se prema rijeci Mari. Putem do tamo na malom odmorištu iznenadili su nas marabui, veliki lešinari iz porodice roda sa rasponom krila preko 2 metra. Naviknuti na ljudsku prisutnost, iz svoje pohlepe i proždrljivosti, nisu nas se bojali.
Motali su se oko nas podmuklo, ali simpatično, ne bi li ukrali koji zalogaj.
Kao likovi iz crtića, šuljaju se iza leđa dok ih ne pogledaš, onda se ukipe, gledaju u nebo i prave ludi. Dobro smo im se nasmijali.
Na rijeci Mari, uz obalu, dočekala nas je hrpa životinjskih kostiju i rogova kao podsjetnik na surovost prirode i krug života. U vodi u plićaku ispred nas, ležala su tri krokodila. A baš sam mislila umočiti noge da se malo rashladim. Ipak ne.
Vrućine su bile nesnosne i zavidila sam na osvježenju desecima Nilskih konja poredanima u rijeci. U pratnji rendžera pratili smo tok rijeke Mare prema obližnjoj granici sa Tanzanijom, a sama blizina rijeke i njenih vodopada, donijela nam je malo osvježenja.
Na odlasku putem do kampa još smo se susretali sa zebrama, hijenama, uspavanim lavovima uz lokvu vode i parovima žirafa u sinkroniziranom hodu.
Vidjeli smo i dva noja u daljini, jednog uspravnog i jednog sa sagnutom glavom. Izlasci i zalasci sunca, savani daju posebnu notu čarolije. Kakva zadivljujuća priroda.
Kada smo već u Maasai Mari, odlučili smo posjetiti i Maasai selo u blizini kampa.
Prilaz selu je prekriven otpadom, a kao i po većini sela, problem najviše čine plastične boce od vode, koje su u ogromnom opticaju jer voda u Keniji nije za piće. Samo selo unutar ograde djeluje čisto, bez smeća i uredno, ako zanemarimo kravlja govanca. Tamo nas je dočekao sin poglavice plemena i nekoliko starješina. Mladi poglavica pričao nam je o običajima plemena i uvjetima života. Pokazao nam je kuće u kojima žive, napravljene od pruća, betoniranog mješavinom zemlje i kravlje balege. Skromne prizemnice, niskog stropa sa jednom prostorijom kao kuhinjom i par podnih ležajeva. Većina kuća po selima po kojima smo prolazili izgleda poput ovih kuća, najčešće po desetak kuća u selu, sa stokom okolo.
Domaćin nam je ponudio i kravlje mlijeko pomješano sa friškom kravljom krvi, uvjeravajući nas kako je to dobro za energiju, ali baš smo nekako bile pune energije taj dan pa smo preskočile. U ograđenom prostoru u desetak takvih kućica, živi oko 50-ak pripadnika tog plemena, od čega je polovica djece. Unutar istog prostora živi i njihova stoka koja mora biti pod nadzorom zbog divljih životinja iz okolice pa je svaku noć netko iz plemena na straži. Neki od starješina pokazali su nam kako zapaliti vatru trljajući štap o komad posebnog drveta kojem nisam zapamtila naziv. Potrajalo je dvije minute i uz malo puhanja, vatra se razbuktala u hrpici slame. Pokazali su nam i svoje rukotvorine, otplesali svoj ples i podružili se sa nama.
Promatrajući dječicu raspršenu po travnjaku, prekrivenu muhama koje nikome tamo ne smetaju, kako uzbuđeno odmataju dobivene slatkiše, dirnuta prizorom, pustila sam koju suzu. Iako sam odmah spustila sunčane naočale na oči da prikrijem osjetljivost, suze je primjetio jedan od starješina, stavio mi ruku na rame i rekao: “They are happy, we have everything here”.
I vjerojatno je bio u pravu. Žive u zajednici i zajedništvu, u prirodi i od prirode, uče igrajući se, promatrajući i stvarajući. Nemaju očekivanja suvremenog svijeta i izgledaju mirni, neopterećeni i sretni.
Kakav miks emocija na ovom dijelu putovanja. koliko uzbuđenja, adrenalina i nestvarnih scena. Prirode iz snova, novih svjetova i spoznaja.
Puna dojmova nakon svega, pozdravila sam se sa savanom i uputila prema Indijskom oceanu da na obalama Mombase upoznam još jedno lice Kenije.
