Stoos Ridge Hike nije planinarska staza kakve poznajemo. To nije Velebit, gdje te planina najprije pusti da se popneš, a onda ti putem objasni zašto to možda i nije bila dobra ideja. Nije ni Biokovo, koje te nagradi pogledom tek kad ti oduzme dah, koljena i dio samopouzdanja. Stoos Ridge je švicarska verzija planine: impresivna, uredna i duboko uvjerena da ništa ne smije izmaknuti kontroli.
Do sela Stoos dolazi se uspinjačom koja se penje pod kutom koji bi kod nas bio predmet istrage i komisije, a ovdje je razlog za ponos. Gore vas ne čeka kaos planine, nego njezina savršeno organizirana verzija. Sve je na svom mjestu, uključujući i ljude.
Preporučena ruta vodi od Klingenstocka do Fronalpstocka i duga je oko 4,5 kilometara. Planirano hodanje traje dva do tri sata, ovisno o tome koliko često stajete gledati u pejzaže koji izgledaju kao da su nastali u PowerPoint prezentaciji o savršenstvu Alpa. Staza je grebenska, pregledna i toliko sigurna da imate osjećaj kako vas netko prati, ne zato da vas spasi, nego da provjeri hodate li propisno.
Za razliku od naših planina, gdje gužva znači tri automobila i jednog psa, ovdje gužva stvarno znači gužvu. Zato je preporuka krenuti rano ujutro, dok se planina još nije napunila turistima, sportskim satovima i ljudima koji planinarenje shvaćaju kao društveni događaj. Kasnije tijekom dana Stoos Ridge više nalikuje na vrlo discipliniranu povorku nego na bijeg u prirodu.
Sezona traje od kasnog proljeća do jeseni, najčešće od lipnja do listopada, ovisno o vremenskim uvjetima. Sve funkcionira onoliko dugo koliko je dopušteno da funkcionira, ni dan kraće, ni dan duže. Cijene ovise o kombinaciji karata za uspinjaču i žičare, ali okvirno se kreću u švicarskom rasponu koji ne iznenađuje, samo vas tiho podsjeti gdje se nalazite.
I dok hodate tim savršenim grebenom, nemoguće je ne pomisliti na naše planine, na markacije koje nestaju, na staze koje su “tu negdje” i na onaj osjećaj da se prirodi ne dolazi s planom, nego s poštovanjem. Stoos Ridge vam, pak, nudi planinu bez iznenađenja. Lijepu, grandioznu i pomalo sumnjivu baš zato što je takva.
Na kraju se spuštate natrag u civilizaciju s vrhunskim fotografijama i blagom nelagodom. Jer ako i planine mogu ovako funkcionirati, uredno i bez greške, ostaje pitanje: gdje se onda čovjek zapravo izgubi?
