Postoje, znate, ta putovanja koja čovjek dugo sprema, proučava, podcrtava u vodičima, pravi popise i tablice, kao da će na kraju polagati neki ispit iz vlastitog odmora. A postoje i ona druga, mnogo poštenija, kad samo pogledaš kartu, vidiš jug Italije i kažeš: ma idem tamo pa što bude.
Ovaj foto izvještaj, usput rečeno, šalje nam jedan od naših dopisnika iz Slavonije, čovjek koji je, kako stvari stoje, krenuo po sunce, a završio pod kišom, ali nije se dao obeshrabriti, što je već samo po sebi preporuka za čitanje.
Tjedan prije Uskrsa sletio sam u Bari s nekakvim okvirnim planom da obiđem nekoliko gradova. Plan je, naravno, bio jasan. Vrijeme je, kao i obično, imalo svoje mišljenje o tome.
Bari: test karaktera i mokrih čarapa
Prva dva dana kiša. Ne romantična, ne filmska, nego ona dosadna, uporna, što ti se zavuče u tenisice i ostane tamo kao podstanar.
Ali Bari, kako da vam kažem, ne djeluje kao grad koji se pretjerano uzrujava oko vremena. Stari grad ide svojim putem, kao kakav stari barba koji je sve već vidio i nema više živaca za dramu.
Uske kamene ulice, miris mora, i prizori koji su toliko jednostavni da su zapravo lijepi: bake koje sjede ispred kuća i rade tjesteninu. Bez žurbe, bez nervoze, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, a zapravo i jest.
Ušao sam i u Basilica di San Nicola, gdje počivaju relikvije svetog Nikole. Onog istog kojeg djeca čekaju u prosincu, samo ovdje nema nikakvih slatkiša ni čizmica. Ovdje je sve tiše, ozbiljnije, nekako dostojanstveno, pa čovjek i sam malo utiša korak, čisto iz pristojnosti.
I onda, između dva pljuska, shvatiš da kiša i nije neka tragedija. Grad je isti, samo bez uljepšavanja, bez šminke. I možda je baš takav zanimljiviji.
Alberobello: malo selo i velika dosjetka
Kad je kiša napokon popustila, stigao sam u Alberobello, i tu vam je, moram priznati, sve nekako veselo.
Trulli kuće, te male kamene kućice s krovovima kao šeširi, izgledaju kao da ih je netko smislio da razveseli djecu. A onda čujete priču i shvatite da iza toga stoji jedna sasvim odrasla, vrlo praktična ideja.
Naime, kuće su građene bez vezivnog materijala da bi se mogle brzo srušiti ako bi naišao kakav poreznik. I sad vi recite da domišljatost nije najvažnija ljudska osobina.
Danas je to sve pod zaštitom UNESCO, turisti šetaju, fotografiraju, i teško je tu napraviti lošu sliku. Sve izgleda kao razglednica, čak i kad ne pokušavate.
Martina Franca: grad koji ne traži pažnju
Martina Franca nije mjesto o kojem ćete puno čitati u vodičima. I to joj je, rekao bih, najveća prednost.
Bijele kuće, malo baroka, malo tišine, i jedan sasvim ugodan osjećaj da nigdje ne kasnite. Nema gužve, nema buke, nema onog osjećaja da morate nešto vidjeti jer svi to vide.
Prošao sam pored Palazzo Ducale, ali iskreno, više mi je ostalo u sjećanju ono lutanje bez cilja. Uđeš u jednu ulicu, pa u drugu, pa sjedneš na kavu negdje gdje nisi ni planirao stati.
I onda shvatiš da je to zapravo to. Nema tu velike filozofije.
Matera: malo povijesti i malo poniznosti
To je već nešto drugo. Grad uklesan u stijenu, pomalo surov, bez potrebe da se dodvorava. Sassi četvrti izgledaju kao da su ostale iz nekog davnog vremena, i zapravo jesu.
Kažu da je to jedno od najstarijih kontinuirano naseljenih mjesta na svijetu. Ljudi su tu živjeli puno prije nego što smo mi počeli komplicirati stvari.
Hodaš tim ulicama i nekako ti dođe da malo usporiš. Ne zato što moraš, nego zato što nema smisla juriti. Kamen je tu bio prije tebe i bit će i poslije, pa čemu žurba.
Nije čudo da je bila European Capital of Culture 2019. Ali ovdje vam kultura ne izgleda kao program ni manifestacija, nego kao nešto što se jednostavno nakupilo kroz vrijeme.
Lecce: malo sunca i puno ukrasa
Na kraju Lecce. I sunce, hvala lijepo, jer ga je već pomalo nedostajalo.
Grad je sav ukrašen, pomalo raskošan, ali ne na naporan način. Više kao da se netko potrudio oko detalja, pa kad već jest, neka se vidi.
Piazza del Duomo izgleda kao da je netko imao ambiciju napraviti najljepši trg koji može, pa nije odustao na pola.
Rimski amfiteatar stoji tu i podsjeća da život ovdje traje već jako dugo. A današnji ljudi sjede na kavi i ne djeluju kao da ih to previše brine. Imaju vremena, ili barem tako izgleda.
I možda je baš u tome stvar.
Hrana: ozbiljna stvar koja se ne shvaća ozbiljno
A sad, ono što se ne može preskočiti, i što je, budimo iskreni, često važnije od svih znamenitosti zajedno.
Na jugu Italije hrana nije spektakl. Nitko vam tu neće donositi tanjur kao da otvara izložbu. Sve je jednostavno, gotovo skromno, ali onda zagrizete i shvatite da je to zapravo cijela filozofija.
U Bariju, naravno, orecchiette. One male tjestenine koje ste gledali kako ih bake rade pred kućom, pa ih kasnije jedete s brokulom ili rajčicom i mislite kako je to najlogičnija stvar na svijetu. Ništa ne nedostaje, ništa nije višak.
Tu su i focaccia iz Altamura, malo deblja, sočna, s rajčicama i maslinama, pa burrata koja izgleda kao obična mozzarella dok je ne otvorite, a onda se sve fino razlije i vi shvatite da više nema povratka na industrijske verzije.
A Lecce, naravno, ima svoje slatke adute. Pasticciotto, malo pecivo punjeno kremom, koje se jede uz kavu, najbolje negdje na suncu, bez žurbe. I caffe leccese, kava s ledom i bademovim mlijekom, koja zvuči kao čudan eksperiment, ali nakon prvog gutljaja prestanete postavljati pitanja.
I sve to skupa nekako ide polako. Nitko vas ne tjera da završite, nitko ne gleda na sat. Jede se kao da je to jedina stvar koju tog dana treba napraviti.
I možda i jest.
Nije kraju, nije ovo bilo savršeno putovanje. Kiša, mokre tenisice, lutanje bez signala, sve po redu.
Ali bilo je dobro.
Jer negdje putem shvatiš da nije najvažnije da sve ide po planu, nego da znaš stati, pojesti nešto dobro, pogledati oko sebe i reći: dobro je, ovako kako jest.
