Nakon prvog posjeta Africi, godinu dana ranije, znala sam da Afriku želim još bolje upoznati, ovom prilikom kroz safari u unutrašnjosti po Nacionalnim parkovima, ali put me za početak doveo u Nairobi, glavni i najveći Kenijski grad.
Kao političko i ekonomsko središte, Nairobi je mamac mnogim firmama, brendovima, ulagačima i peračima love, što se lako vidi već na prvi pogled po samome centru Nairobija.
Iz ptičje perspektive centrom dominiraju visoki neboderi, poslovne zgrade, staklene stjenke i neonske reklame. Sa vrha Međunarodnog Kongresnog centra Kenyatta, iznad 28. kata, pruža se zadivljujuć panoramski pogled na grad.
Na ulicama se poslovni ljudi sa aktovkama mimoilaze sa masom izmješanih rasa, grupama turista i tradicionalno obučenim domicilnim stanovništvom. Šarenilo likova. Ulice centra pune su ljudi, puno je dućana i uličnih prodavača svega i svačega pa će vas tako čim usporite automobilom u koloni, opkoliti nekoliko prodavača nudeći kikiriki, lopte ili djelove za automobil.
Nairobi, koji sa svojom bližom okolicom broji oko 6 miliona stanovnika, na glasu je kao jedan od najopasnijih gradova zbog uličnog kriminala, razbojništva, otmica i pljački, posebno u siromašnijim četvrtima kakvih ovdje ne nedostaje.
U Kiberi, kao najozloglašenijoj četvrti, živi oko milijun stanovnika. Preporuka je bila da je zaobiđemo jer nije sigurno ni provozati se tuda. Ipak, stigli smo baciti oko na jedan dio dok smo se vozili obližnjom cestom.
Prenapučena favela, pogledi koji te promatraju u prolazu, motocikli, smetlišta i psi lutalice. U nekim djelovima su kuće toliko zbijene da ne znaš kako se ljudi uopće kreću u prolazima između. Siromaštvo je tu jako izraženo, mnogi stanovnici Kibere od malena odbacuju školovanje i okreću se kriminalu, nikakav zakon tamo ne vrijedi osim zakona ulice.
Prolazeći kroz Karen, predgrađe Nairobija, već na prvi pogled zamjećujem ogromnu razliku između te dvije četvrti. U Karen dominiraju luksuzne rezidencije, zgrade ambasada i misionarski centri, a sama četvrt koja ima veliki povijesni značaj, nazvana je po danskoj autorici Karen Blixen (“Moja Afrika”), čija je plantaža kave danas pretvorena u muzej. Od ostalih atrakcija u četvrti Karen postoji i utočište za slonove kao i Centar za žirafe u kojem možete izbliza proučiti i hraniti te zanimljive, dugovratne životinje i naučiti svašta o njima. Saznala sam između ostalog kako su žirafe jedine životinje koje hodaju lijevom pa desnom stranom tijela, prvo sinkronizirano lijeva prednja i lijeva stražnja noga pa desna prednja i desna stražnja noga. Ostale životinje, kao i ljudi, kreću se zig-zag pomicanjem, prednja lijeva i stražnja desna i obrnuto. Valjda sam razumljivo ovo obijasnila. Isto tako, ženke žirafe će vas rado udariti glavom u glavu.
Ono šta mi je još upalo u oko u četvrti Karen je jako puno natpisa po okolnim zapuštenim ili manje zapuštenim zemljištima na kojima stoji “NOT FOR SALE”, zbog mogućih prevara, otimačina i preprodaja zemljišta, ali je zanimljivo vidjeti taj tip obavijesti s obzirom da kod nas u Hrvatskoj na sve strane vrište natpisi “FOR SALE”.
Šetnje gradom općenito nisu preporučljive bijelim turiskinjama, osim u centru i to po danu pa smo se prijateljica i ja, po preporuci, koristile taksijem koji je u Nairobiju jako jeftin. Već u prvom taksiju, dok smo u vožnji otvorile prozor za uhvatiti kakvu zgodnu fotografiju, vozač nam je zatvorio prozor uz upozorenje kako ćemo tako lako ostati bez mobitela, torbice ili ogrlice koje ulični lopovi pokupe u trku ili prolasku motociklom.
Unatoč svim upozorenjima i preporukama, bio je potreban trenutak nepažnje i zamalo sam ostala bez mobitela kada smo prijateljica i ja izašle na popularnu lokaciju Nairobi Street Kitchen.
To je ograđena i čuvana uličica sa više lokala, tapas barova, burger barova, coctail barova, restorana, suvenirnica i živom glazbom. Šareno i ugodno mjesto za provesti opuštenu večer.
Dovezle smo se taksijem do ulaza na kojem je detektor metala i dva zaštitara.
Sve je treštalo od glazbe iako još nije bilo puno ljudi. Smjestile smo se na terasicu na kojoj je svirao jazz.
Pojele smo fine tapase sa bukovačama i pohanim filetima ribe te neku ljutu thai salatu. Na odlasku okidamo par fotografija i pozivamo Bolt. U pokušaju prepoznavanja registracije pozvanog taksija, iskoračila sam nekih dva metra ispred čuvanog ulaza na ulicu koja vrvi ljudima i automobilima. Gledajući u mobitel ispred sebe, krajem oka vidim i čujem kako mi se približava motocikl vozeći po trotoaru na kojem stojim. Automatski sam se pomakla unazad da prođe i tad ugledam ispruženu ruku suvozača kako poseže prema meni na par centimetara od mog mobitela. Nisu ga uspjeli dohvatiti, samo su nabili gas i produžili dalje. Ja sam u šoku otrčala nazad prema čuvanom ulazu, gdje je moja prijateljica još snimala selfije, ostajući tamo do dolaska taksija. Splet okolnosti kasnije u taksiju me dodatno prestrašio. Još blago istraumatizirana od pokušaja krađe mobitela, u taksiju sam nestrpljivo pratila preko aplikacije kuda se vozimo i zamjetim kako vožnja ide u smjeru neke druge četvrti, ne vozi cestom kojom smo došle iz hotela. Onda zaključim da ni vozač ne liči na onoga koji mi je prikazan na Bolt aplikaciji. Čak je i šutio kada sam ga pitala je li u ovo doba ima puno turista, pokušavajući pričom razbiti napetost koju sam očito, samo ja osjećala.
Srce mi se spustilo u pete, panika. Gotovo je, pomirila sam se s tim da smo otete. U Nairobiju. Mojoj prijateljici je taj moj strah bio zabavan pa se šalila kako nas sad vozi u Kiberu i kako ćemo završiti u bijelom roblju. Meni uopće nije bilo do šale, a vožnja od 15-ak minuta, meni je trajala satima.
Ipak, sve je završilo dobro, mom strahu u tom trenutku je kumovala moja mašta, a vozač nas je ipak sigurno dovezao do hotela, nije bilo bitno kojom cestom, odahnula sam čim sam ugledala zgradu hotela ispred sebe.
Policiju smo po gradu viđali, ne toliko često na ulicama i cestama. U maskirnim odorama sa puškama, više izgledaju ko vojska, najčešće raspoređeni na ulazima raznih institucija ili u njima.
Promet po Nairobiju, kao i po naseljima ili gradićima okolo, je kaotičan. Nedostaje prometne signalizacije, nema znaka sa ograničenjem brzine ili ga mi nismo vidjele. Svim automobilima je ograničenje 100 na sat i preko toga ne smiju, a na kamionima stoji oznaka do koliko koji može voziti. Nema semafora u gradu, osim ako su radovi na cesti i to smo samo jednom vidjeli u 5 dana Nairobija.
Po gradskim cestama sve vrvi od automobila, kamiona, tuk-tukova i jako puno motocikla, pogotovo noću. Zanimljivo je da se na Bolt aplikaciji u Nairobiju nudi više motocikl-taxija nego automobila. U prometu je teško pratiti tko ima prednost jer svak svakome ulijeće u škare, presjeca put, ubacuje se, izbacuje, potpuni je kaos. I unatoč tom kaosu, rijetko koji vozač potrubi u gužvi, nitko nikome ne dovikuje ljutito i ne pokazuje srednji prst, a šta je još nevjerojatnije, ni jednu prometnu nesreću nismo vidjeli kroz 11 dana Kenije.
Ono što me još više iznenadilo u Nairobiju je činjenica da nitko živ ne puši. Skoro nitko.
Prvo, cigarete su ogroman luksuz, ja sam kupila jednu kutiju Marlbora za 700 kenijskih šilinga ili 4.60€, što je već i za europske standarde veliki novac, a pogotovo za standard u Keniji.
Drugo, po širem centru, gradskim ulicama, trgovima, parkiralištima, tržnicama i cestama, svugdje je strogo zabranjeno pušenje. Nismo vidjele niti jednu osobu sa cigaretom na javnoj površini. I niti jednog jedinog opuška na podu, iako ima ostalog otpada.
Po gradu su postavljeni pušački kontejneri, ko male kabine za pušenje, ne znam koliko njih, mi smo vidjele samo jednu i nismo je koristile.
Kao dva nestrpljiva pušača, jednom prilikom smo čučnule između automobila na parkingu trgovačkog centra zapaliti cigaretu. Prolaznici su nas toliko osuđujuće gledali da nam je bilo neugodno, a kad sam se ja odmaknula, neki “savjestan građanin” je sa balkona centra vikao prema zaštitaru i pokazivao na moju prijateljicu koja je još čučala sa cigaretom.
Tad smo se još upoznavale sa pravilima.
Kenijci uglavnom imaju pristojan toplo- prijateljski pristup. U Muzejima, trgovačkim centrima ili na odmorištima, ljudi lako prilaze, pozdravljaju, pitaju od kud si, zamole za zajedničku fotografiju. Domaće gradske cure pitaju mogu li ti dotakniti ispeglanu ravnu kosu, koja je za njih predivna i nedostižna, kao šta je za nas njihova duga gusta kovrčava kosa.
Mi smo njima egzotični kao i oni nama.
Prirodno su ljepuškasti, žene posebno, sa glavama tako lijepo oblikovanim da im svaka frizura stoji, srcolikih lica, svilene čokoladne boje kože, sa toplim mačkastim očima koje te prijateljski pozdravljaju. Mnogi Kenijci sa kojima smo se susretali tih dana su bili jako ljubazni i pristojni. Ovdje, kao i u Tanzaniji, najčešće odgovaraju sa “Hakuna Matata” uz neizostavni osmjeh.
Posjetili smo i Nacionalni muzej u Nairobiju sa fascinantnim sadržajem. Ovaj ogroman edukacijski centar nudi mnoge priče i eksponate o povijesti Kenije i istočne Afrike, kulture raznih plemena, običaja, umjetnosti, pračovjeka, Kilimanđara i robova preko nepreglednog prepariranog životinjskog svijeta Afrike do parka sa živim zmijama, kornjačama, kameleonima i krokodilom. Sa nekima od životinja smo se mogli u podružiti.
Muzej je uzbudljiv i zanimljiv, poput velikog labirinta u kojem iznova i iznova otkrivaš nešto novo. Baš poput Afrike.
Unatoč lošoj reputaciji ovoga grada, drago mi je da sam ga upoznala u svom tom njegovom šarenilu stvarnog života, mješavini siromaštva i bogatstva, ulickanih pročelja i smrdljivih smetlišta, opasnih ulica i zanimljivih turističkih lokacija, kontrasta mrkih pogleda i neodoljivo toplih i pristupačnih ljudi koji te osvajaju sa svojim osmjesima.
A moja Afrička avantura ide dalje u novim nastavcima na malo sigurnijim lokacijama.
U divljini.
