Krećemo iz Šibenika. Autobus je prazan pa uživamo u solo VIP sjedalima. Već znamo rituale putovanja po našoj prijestolnici: autobusni kolodvor, Croatia Airlines bus i pivo kod Franje Tuđmana. Ima nas petero putnika pa je planiranje bilo izazovno da svima pronađemo nešto. Za početak damama sunca i pijeska, a za muškarce pivo (j*** nam se živo).
Let je večernji pa nećemo puno uživati u sjedalu do prozora. Sestrama je prvi let u životu i uživam gledajući kako svakih pet sekunda brišu znojne dlanove. Dolazimo kasno. Naravno moj uobičajeni ritual, slikanje u kokpitu obavljeno i evo nas na CFU Ioannis Kapodistrias. Aerodrom na Krfu je nazvan po poznatom grčkom diplomatu i prvom upravitelju (guverneru).
Doći do taksija nije neki problem, već čekaju ispred aerodroma. Taksist je komunikativan pa saznajemo da je vrijeme zadnjih par dana bilo jako loše, ali nam je poželio lijepo vrijeme da uživamo u ljepotama njegovog zavičaja. Tako uz kratku vožnju dolazimo u stan, kasno navečer je i želimo što prije pod tuš i na spavanje.
P.S. engleski je malo bio problem za check in jer mi ne znamo grčki. Laku noć.
Prvi dan kiša, ali i uzbune na mobitelima. Tako prvi dan ustajem, ali ne na alarm nego na mobilnu uzbunu o požaru nekog velikog skladišta. Ubrzo iz soba izlaze i ostali svako sa svojim upitnikom iznad glave, preporučeno nam je da ne izlazimo iz stana. ŠTA? Kakav doček! Uz ozbiljnu pretragu interneta, saznajemo da nije baš tako strašno. Priprema se kava i doručak. Moji suputnici nisu baš od pripreme doručka pa tako već prvi dan dobivam nadimak “Mama Paško”. Nije me smetalo, dapače, laskalo mi je. Dan može početi. Kiša pada toliko snažno da smo se mislili uzeti kajak, a ne auto. Odlazimo u kupnju, a u međuvremenu izlazi i sunce, a s njime i osmjeh na našim licima. Naravno, tu je avijatičarska dobrodošlica, niski let iznad nas, prekrasno. Kako je Krf mali otok, ali i popularna turistička destinacija, letova ima jako mnogo. U našem autiću uputili smo se ravno u najveći grad na otoku, Corfu Town (Kerkyra). Grad se nalazi na UNESCO-ovom popisu svjetske baštine.
Prekrasan spoj više kultura: bizantske, engleske, francuske, ali naravno najveći je venecijanski utjecaj. Po cijelom starom gradu nalaze se razni kipovi i stare ostavštine, kod kojih možete zastati i pročitati ponešto o svakoj. Nailazimo na razne kipove, neke smiješne, neke jako tužne. Grci su ponosan narod i postoje oni koji su se i žrtvovali za svoje ideje i bolje sutra. Tako nailazimo na kip mladog gospodina Kostas Georgakisa. On je u znak protesta protiv grčke vojne hunte, počinio samoubojstvo, zapalivši se u Genovi 1970-te. Tako lunjajući i fotografirajući dolazimo i do jednog velikog muzeja za koji mi uopće nije bilo jasno zašto je tu. “Muzej Azijske kulture?”, pitam ja, a Lara, poznata kao Željka Znatiželjka, objašnjava da je Gregory Manos, poznati grčki diplomat u Japanu i Kini, kroz svoju karijeru sakupio mnoštvo umjetnina iz Azije i 1927. godine donirao cijelu kolekciju u grčke ruke, koje postaju temelj za otvaranje muzeja. Lutajući negdje po kamenim ulicama starog grada, ja poznati Casanova, ugledam simpatičnu damu kako sjedi u turističkoj agenciji. Ulazim unutra, započinjem razgovor, nakon pet minuta izlazim van sa 5 karata za obližnji obilazak otoka Paxosa i Antipaxosa, ali i bez broja simpatične prodavačice.
Tako prvi dan ide kraju uz još pokoji kip i naravno grčku pašticadu, ali sve to nakon što smo popili grčku kavu (turska kava, ali nemojte im to spominjati).
Drugi dan započinje dan ranije dogovorenom brodskom turom do obližnjih otoka. Tura se sastoji od vožnje s najbliže nam stanice, dolaska u luku i ukrcaja. Polazak je bio oko 09:00 sati. Jutra su hladnija pa je hudica obavezna. Pogled na otok s mora je predivan, a i tvrđava starog grada izgleda impresivnije. Dok se lagano ljuljamo na valovima Jonskoga mora, mamurni i nenaspavani od jučer, polako tonemo u mekane jastuke. Kroz poluzatvorene kapke, čujem vodiča kako preko brodskog razglasa komentira ekipu koja je malo ubila oko. Trznem se i budim uz smiješne poglede ostalih putnika. Ostatak ekipe spava još dublje. Pa se odlučujem pridružiti smijanju ostalih putnika. Milja po milja, nazire se Paxos, veći otok poznat po svojim visokim i opasno divljim liticama. Za neke od mnogih špilja što ih skriva otok vjeruje se da su služile kao ljubavno gnijezdo boga Posejdona i njegove žene Amphitritu. Lagano obilazimo južnu stranu otoka i nastavljamo prema Antipaxosu, manjem otoku poznatom po svojim kristalno bistrim uvalama i plažama. Pauza je, naravno, u onoj najljepšoj, Voutoumi. Jednosatno kupanje i uživanje u suncu. Hudice smo odavno zamijenili za kupaći set, krećemo do ruba palube i naša grčka avantura počinje. Dok ronimo koliko nam pluća dopuštaju i oči peckaju od soli, nemamo želje izaći vani. Sve dok Justina nije izvadila sendviče iz torbe pa našu grčku avanturu mijenjamo za malo pršuta i sira. Sat je proletio, sidro se diže i nastavljamo prema unutrašnjoj strani Paxosa. Brzo stižemo u mali gradić Gaios, glavnu luku otoka.
Izlazimo iz broda i svi se slažemo da je vrijeme za neki Καλή όρεξη (Dobar tek). U grčkoj se jede grčko, pa tako uzimam Suvlaki i Mythos. Usprkos dalmatinskoj fjaki nakon ručka, nalazimo snage za razgledavanje. Nedaleko od centra imate kip junaka Georgiosa Anemogiannisa, borca u ratu za neovisnost. Prikazan je s bakljom u ruci, u znak otpora turskim brodovima. Nažalost 1821. godine biva uhvaćen i smaknut u dobi od 23 godine. Na suprotnoj strani luke nalazi se mali otok Agios Nikolaos i Venecijanska utvrda iz 1423. godine. Na povratku k brodu, nailazim na staru, ali potencijalnu zgradu za “jednog dana moj mali hotel”. Ekipa se brzo dosjetila imena: “Paškos Hotel na otoku Paxosu” (originalno nema što), a odmah pokraj i mali kafe bar. Pokušavamo uhvatiti naša stara sjedala, ali mislim da su neki Česi bili brži. Završavamo na donjoj palubi. Uzimamo koktel na šanku, kad tamo nalazimo vodiča koji nas je prozvao zbog spavanja. Naravno, kao dobri gosti upadamo u priču. Vodič se zove Theo ili Teo, priča četiri, pet jezika i već godinama radi kao vodič na turističkim brodovima. Balkanski mentalitet je proradio i vrlo brzo se nađemo u čakuli i koktelima. Smijanja nam ne manjka kao ni kolegi Teu. Dok mala barka plovi, lagano ulazimo u luku. Skupljamo stvari i pozdravljamo se. Naravno da nismo prošli nezamijećeno jer preko brodskih zvučnika dobivamo pozdrave od Tea. Izlet u prosjeku traje oko devet +/- sati pa se pripremite na zahtijevan, ali jako zanimljiv dan.
Povratak na stanicu, malo pješačenja do stana i dok si rekao Paxos, glave su nam već u jastucima.
Dan tri, jutro jako kišovito pa nam mijenja planove za daleki đir koji smo imali na umu, ali svakako ne stojimo u kući. Od samog početka još prije nego što smo došli na Krf gledali smo jako ružne i ne obećavajuće vremenske prognoze. Od naših sedam dana, svih sedam je bilo predviđeno kobno za samo proviriti iz stana. Ali imali smo veliku sreću, kiša nas je hvatala samo dva jutra. Naravno, odmah prihvaćamo ponudu koja se nudi i krećemo. Zbog lošeg vremena to jutro bilo je nemoguće naći parking pa smo tako šarali gradom dok nismo uočili jedno prazno parkirno mjesto. Kad smo se počeli jedva jedvice uvlačiti brzo smo shvatili zašto je i slobodno. Put nas vodi kroz male uske ulice starog grada, hvala bogu zanimljivih i starih građevina ima mnogo i eto nas ispred Stare utvrde. Stara utvrda se spominje već oko 6. stoljeća, ali prava uporaba i svrha joj počinje nešto kasnije. Naravno Venecija je ta kojoj je utvrda najviše služila u obrani od Turaka jer je dosta dobro strateški pozicionirana. Naravno poslije su kroz utvrdu prošli i svi ostali koji su ostavili svoj utjecaja pa su tako nakon Venecije bili tu i Francuzi i Britanci. Unutar zidina tvrđave se kriju još stari zvonik iz 1848. godine kojeg su izgradili Britanci, malo dalje imamo ogromnu Crkvu Sv. Juraja (St. Georges).
Svakako nemojte preskočiti najviši dio tvrđave s kojeg se širi prekrasni pogled na ostatak zidina i grad, a tamo u daljini na planine i mala seoca. Ako ste već bili na najvišoj točki, valja ići i do one najniže. Kad naiđete na mali prolaz u zidu, prođite kroz njega, nakon toga pratite duh avanturiste u sebi i stići ćete do šarmantne marine. Tamo u tišini i laganom bućkanju privezanih brodova, naručite kavu i kroasan i malo uživajte. Iz tvrđave izlazimo umorni od višesatnog razgledavanja. Brzo zaključujemo da trebamo sjesti i nešto ubaciti u kljun. Za naći nešto dobro pojesti imamo sa sobom Josipa i naravno, brzo se našlo gdje ćemo. Ajmo se malo odmoriti od tvrđava, kula i kipova kojih ima na bacanje. Krf je poznat po svojoj kulinarskoj strani koja je bogata kao i grčka mitologija. Tradicionalno jelo “sofrito” spravlja se od teletine kuhane u vinu, luku i bijelom papru (za puni recept imate AI). Kažu da je pašticada njihova, ali kao dalmatincu teško mi je to potvrditi, pa tako su tu i Mydia, Fasolakia, Stifado (meni najdraži). Ako pitamo sestru Palminu, postoji samo Gyros. Predlažem da probate što više njihovih jela za bolji doživljaj.
Uz dobru hranu valja popiti i čašu kvalitetnog vina. Na otoku imate nekoliko dobrih vinarija, uključujući i onu koja se spominje u filmu Jamesa Bonda, Vinarija Theotoky. Film “Samo za tvoje oči” se snimao na otoku Krfu, a na par lokacija smo se i mi zatekli. Nakon dana provedenog po starom gradu odlučili smo se za kraj uputiti na jedan vidikovac s kojeg možete pratiti avione kako slijeću i polijeću s nevjerojatno male udaljenosti. Ako ste ljubitelji avijatike, otiđite do Cafe Kanoni ili Royal Grand Veranda, otvorite Flightradar na mobitelu i zaigrajte “Pogodi koji gdje ide”. Za kraj dolazimo u naš mali grčki dom i spremni smo za krevet.
Dan četiri, najsunčaniji i to baš danas kad treba. Za spavalice još koji sat sna, a meni kava i Google Maps. Imamo auto. Moj prijedlog je ako idete na Krf i imate mogućnosti uzeti auto, uzmite ga. U sezoni su cijene visoke, ali ako otiđete van sezone, cijene su puno prihvatljivije, a sunce i toplina su i dalje na raspolaganju. Današnji nas put vodi na sjever otoka, kroz mala sela, sve do Canal D’Amour (Kanal Ljubavi). Kako je voziti po Krfu? Prvog dana dobio sam upozorenje da na kišne dane nitko ne zna voziti i pravila prometa se gube. Ja u čudu jer na mom otoku je isto tako. Do koga je? Ne znam. Do grka, kiše ili otoka?
Vožnja kroz Krf je zanimljiva. Što se više udaljavate od gradske vreve, to priroda i tišina dobivaju na kvaliteti. Čuju se ptice, promet se stišava, gubi se onaj kapitalistički turizam prepun marketinškog bombardiranja. Vidimo onu stranu bez turističkog glamura: malo lošiji auti, nedovršene kuće i tragovi krize. Grčka, iako jedna od prekrasnih destinacija, imala je težak period financijske krize koja se i dalje osjeti. Spletom raznih financijskih alata i vladinih pronevjera našla se na rubu bankrota, ostavljajući turistički raj na nemilost financijskim lavovima. Hajdemo mi na vedrije krajolike. Kotači se vrte i dolazimo do prvog djela slalomske vožnje. Cesta ide u spiralu pa u osmicu pa u zavoj i sve to dovoljno široko da se mimoiđu dva skutera. A dva auta? Svakih nekoliko kilometara malo ugibalište, pa se nekako provlačimo. Iskustvo relija. Zavoj po zavoj i evo nas u selu Sokraki. Selo se nalazi u sjevernom djelu otoka, na visini od oko 440 metara. Pravo malo grčko selo. Popiti kavu tamo, kao da ništa drugo ne postoji. Lagani snack, kava, svježa narančada, sunce, kao da smo u filmu. I da, imaju onu staru telefonsku govornicu koja je i dalje u upotrebi. Završavamo sa Sokrakijem i nastavljamo spust s druge strane brda. Prolazimo kroz par zanimljivih sela, sve bliže kanalu ljubavi.
Canal D’Amour nalazi se u gradu Sidari, na samom sjeveru otoka. Kopno koje vidite na sjeveru je Albanija. Sidari je turističko mjesto: duga pješčana plaža, mnoštvo kafića i klubova poredanih tik uz žuti pijesak te štandovi na kojima pronalazimo sve. Parkiramo auto, produžimo korak i eto nas u ljubavi. Mala pješčana hrid, okružena pješčanom plažom. Prilaz je dostupan s kopna i dosta je visoka pa oni hrabriji vide izvor adrenalina. Kroz hrid prolazi mala špilja. Legenda kaže da, ako proplivate kroz špilju sa osobom koju volite, bit će te sretni zauvijek, a za samce malo utjehe: ako je preplivate sami, pronaći ćete ljubav vječnu. Nakon što smo se naskakali, nasunčali i pocrvenili, shvatili smo da ljubav umara. A kako ljubav ide kroz želudac, otišli smo na ručak. Nakon dobrog obroka i čaše vina, konobari su nas ponudili tradicionalnom grčkom rakijom. Ouzo je rakija s okusom i mirisom anisa (sjećate se bronhija). Može se piti čisto, a za malo osjetljivije nepce, dobili smo savjet da može i sa sokom od višnje.
Dan pet: Princeze, Špijuni i Kuglanje. Idemo do vidikovca. Tamo se nalazi kafić Nisos, pogled i osjećaj kao da si dio kontrolnog tornja, avioni nikad bliže! Uzimamo kavu i ukusne kolače. Uživamo u zvukovima Jet-a, a podno bara se nalazi betonski mol koji povezuje dio grada Perama sa Kanoniem. Između ćete primjetiti Halikiopoulou lagunu, koja je od velikog značaja za biljni i životinjski ekosistem. Odlazimo se malo prošetati. Snimamo slijetanje koje se događa par metara iznad naših glava, a pista je udaljenja svega stotinjak metara.
Na drugom kraju dugačkog mola Monstery of Panagia Vlacherna, nalazi se samostan iz 17. stoljeća. Pogledom prema moru, možete vidjeti mali otok Mouse Island. Idemo dalje, a horizont nam se širi u smjeru Ahilove palače. Ako imate vremena, gradić Kynopiastes bi vam trebao biti usput pa bacite đir. Evo nas ispred palače. Kupujemo kartu i ulazimo. Na prvi pogled palača je ogromna i predivna. Interesantnog sadržaja na sve strane. Palača je izgrađena za Kraljicu Elizabetu poznatu kao Princeza Sisi. Zbog zdravlja i sumnjive smrti svog jedinog sina Princa Rudolfa morala je napustiti kraljevski dvor u Austriji. Princeza se zaljubljuje u otok pa tako započinje njezina opčinjenost grčkim jezikom i mitologijom. Nakon ubojstva Princeze Sisi, palaču preuzima Njemački Kaiser William II, koji renovira i preuređuje palaču. Kao ljubitelj arhitekture, njegovo održavanje palače je na nivou kakvo palača i zaslužuje. Palaču su početkom Prvog svjetskog rata okupirali Francuzi i Srbi, a nakon toga dolaze Nijemci i Talijani.
Poslije Grčka preuzima palaču, tada postaje extra luksuzni kasino u kojem se snimao film “Samo za tvoje oči” (007). Kasino se kasnije seli u centar grada, a palača postaje muzej. Prilikom našeg posjeta, unutrašnjost palače je bila zatvorena zbog preuređivanja, ali uspio sam uhvatiti sliku glavnog ulaza. Za dame šetnja vrtovima poput princeza, a nama – osjećaj Jamesa Bonda dok igra baccarat. I dalje pod doživljajem palače, princeze i 007 nastavljamo put na jug. Ovako, nisam ja bogzna kakav vozač, ali u ovom dijelu Krfa semafora nema nigdje, a ako ga ima – ne radi. Rubne ograde isto nigdje, kao ni one hvalospjevne crvene i bijele oznake uz rub. Kad bi barem znakovi bili vidljivi. Gorivo se troši, a mi prolazimo jedan po jedan gradić i dolazimo na sami jug otoka. Turističko središte Kavos, čisti turizam. Naravno sad polovicom desetog mjeseca nema nikoga, ali nailazimo na jedan disko. Unutra kuglana, biljar i ostale aktivnosti. Pošto smo svi iz ugostiteljske niše, započeti razgovor nije nam problem. Kaže konobar da je sezona gotova, da je bila ludnica ovo ljeto. Zapitamo ga kako to da i on još nije zatvorio svoj lokal, a on kaže da se promiče još nešto turista i da mu je ovo zadnji dan pa je danas sve u pola cijene. Uživamo u kuglanju. Nitko od nas nije prije igrao pa pri bacanju kugle molimo boga da nam prsti ne ostanu u rupama dok letimo kao muhe bez glave. Poslije se zaustavljamo na gyrose. Gladni kao vukovi navaljujemo na plijen. Kasno navečer je, a mi sporo i ugodno klizimo kroz zeleni Krf. Slušajući Olivera i Magazin. Pričajući o svemu i svačemu. Kad smo stigli, nije prošlo dugo, jedan po jedan tonuli smo u snove, svaki sa svojim smiješkom.
Dan šest, sve što je lijepo kratko traje. Ne dopuštamo tuzi da nas omete. Ona panika predzadnjeg dana kad shvatiš da sutra ideš, a nisi stigao posjetiti nekih par lokacija, to je samo panika jer zapravo čezneš za još dva dana odmora, iako znaš da si vidio sve. Ostala nam je još jedna jako stara utvrda sa sjeverozpadne strane otoka. Utvrda Angelokastro. Nešto malo kiše na putu tamo. Kao što rekoh prije, kad vidite neko zanimljivo mjesto stanite bar pola sata i napravite đir. Kao netko tko voli video igre, mogu reći da posjeta svakoj lokaciji daje neki novi „skill” ili zanimljivi „collectables”, tako je i u stvarnosti. Kako se utvrda nalazi na malo više od 300 metara iznad mora put nas vodi u visine pa nas eto opet s pogledom na otok. Dolazimo do mjestašca Lakones, ulice su uske i jednosmjerne, a na semaforu prolaziš svakih 7 i pol minuta. Ovoliko još nisam čekao na zeleno svjetlo. Naravno domaći stanovnici ne mare za semafor, stoga se kreću kako žele. Pretpostavljam da su stekli imunitet, kao i dobro iskustvo vožnje i manevriranja kad se nađu oči u oči s busom. Dolazimo u podnožje brda, parkiramo auto i kupujemo karte. Put je strm i kamenit. Primjećujemo da se radi o jako starom nalazištu. Tvrđava je sagrađena u periodu između 1230.– 1267. godine, ali postoje nalazišta koja ukazuju na vrijeme iz 6. stoljeća. Utvrda je služila Bizantima, Anžuvincima i Veneciji, a danas služi kao predivan primjerak nekog davnog vremena.
S vrha Angelakastra pogled vam ide još miljama daleko, preko ostalih brda i preko podivljalog Jonskog mora, a pogled preko ruba ledi krv u žilama. Kamenje oštro kao koplje i visina koja vas ne ostavlja ravnodušnima. Spuštamo se dolje i krećemo natrag. Na putu se zaustavljamo u neki restoran. Jedemo nešto domaće. Kako mislim da bi mi uz ovo jelo pasao tartar umak, odlučim pitati konobara “koji ne zna engleski” za malo umaka. I evo opet ja ne znam grčki. Tako prstima i uz volju da tartar počnem izgovarati sa grčkim naglaskom, brzo dobivam Tzatziki (cadziki), tradicionalni grčki umak sličan tartaru samo bez one kiselosti. Novi okus, ali jako ukusan. Zbog mogućnosti da nas Black Jack ostavi bez gaća odmah prvi dan, posjet kasinu (onom istom iz Ahilove palače i Jamesa Bonda) ostavljamo za zadnji dan. Ulazak u kasino čini me malo nervoznim, sve one kamere i podaci koji se moraju ostaviti, a tek zaštitari. Izgledaju kao jako komunikativni konobari, ali vjerujete mi, nisu. Ja ne bi bio ja da ne probam saznati nešto o kasinu. Tako pitam zaštitara da li je moguće fotografirati pa čak ako je veliki problem, neka me on uslika, tako da slika nema osjetljivog sadržaja. Odgovara on meni: “Ajme dečko šta si me to sad pitao… sad ću te morati cijelo vrijeme pratiti da ne bi slučajno izvadio mobitel”. Odmah dajem riječ da neću to učiniti i tako ulazimo u priču zašto je zabranjeno slikanje. Zanimljivo – slikanje nije zabranjeno samo od strane kasina, već i od strane države, zakonom o privatnosti, jer kao, ne daj bože da uslikam muža sa ljubavnicom ili političara sa ljubavnikom.
Sjedam za slobodan stol, pridružuju mi se još dvoje mladih i započinjemo sa igrom 21. Izgubio sam nešto sitno, nije mi žao – za onaj doživljaj, vrijedilo je. Pozdravljam zaštitara i ostale suigrače, a dileru frajerski dobacujem žeton (kao pravi 007). Ustajem od stola i odlazim. Odlazimo na piće u sad već dobro nam poznat centar. Uživamo, smijemo se i pričamo zgode ovog nezaboravnog izleta.
Dan sedam: suze vrijedan. Ustajanje zakazano iz rana jutra. Dok se svi istuširamo, pa dok operemo suđe i posuđe, zadnji check-in prtljage. Dokumenti su tu. Radim zadnji pregled vozila da nam ne bi izvukli neki dodatni trošak, malo ga čistim iznutra. Koferi ulaze u gepek, pozdravljamo se s vlasnicom. Kažemo da smo bili jako zadovoljni njezinom uslugom i apartmanom (što i jesmo). Let nam je tek u 20:30 pa vremena imamo još. Idemo u stari grad gdje je putovanje i počelo. Imamo posjetiti još jedan “Museum Casa Parlante”, muzej u centru starog djela grada, priča priču iz 19. stoljeća, o tome kako je živjela ondašnja viša klasa i njihovi dvornici. Muzej jako lijepog uređenja uz mješavinu talijanskog, francuskog i engleskog identiteta tog vremena. Naravno, di neće biti zanimljivo kad smo imali iskusnog vodiča. I za kraj ono najvažnije, kupnja suvenira. Počet ću od klasičnih magneta s motivima plaža, otoka i utvrda, ali i onih magneta kojih ima na svakom čošku, a to su penisi.
Po grčkom vjerovanju penis je simbolizirao plodnost, zaštitu, životnu moć i prosperitet. Pa tako: bilo kuda, penis svuda. Ali nećemo zaboraviti ni poznati “komboloi”. To je nešto nalik krunici, konopčić sa drvenim ili kamenim kuglicama. Svrha mu je da se mozak zabavi dok sjediš sam ili ako ste prestali pušiti pa dođe kao nešto za nemirne ruke. Dok sam kupovao svoj primjerak, prodavačica mi je rekla da se i dalje mogu vidjeti stariji ljudi kako sjede u kafiću i vrte svoje razbijače briga, dok piju kavu i čitaju novine. Kad smo obavili suvenir obaveze, odlazimo u još jedan završni đir. Tako sa smiješkom na licu, s uspomenom na Krf i onim osjećajem slatke tuge, bacamo još jednu fotografiju. Reklo bi hladno pivo: “slikamo krila aviona, komad mora, stari grad”. Hvala ekipa.
