Kada smo bili djeca znali smo za Zanzibar po nekom sladoledu ili čokoladici, ne znam točno jer je to bilo davno. Nismo znali ni postoji li Zanzibar ili je to neko izmišljeno mjesto, ali smo ga zamišljali ko toplu plažu sa bijelim pijeskom, ogromnim palmama i mirisom kokosa. Zvučalo je ko mjesto iz bajke, nešto daleko, nestvarno i nedostižno. Tridesetak godina kasnije, otišla sam provjeriti postoji li.
I zaista, tamo u indijskom oceanu, koje skriva kojekakve bajkovite prizore, čekao me Zanzibar.
Otprilike onakav kakvog sam ga zamišljala u tom dijelu gdje ocean ljubi obalu, Zanzibar je bajkovit, osunčan, ukrašen visokim palmama, beskrajnim brašnasto bijelim pješčanim plažama i mirisom kokosa. I postoji.
Dobro, da smanjim romantiku, znala sam da postoji i išla sam planirano upoznati novu zemlju, posjetiti Afriku, otkriti nove daljine i divljine, uživati u ljetnim radostima u prosincu, a Zanzibar me dozivao. I dozvao.
Let iz Zagreba preko Dubaija i eto me.
Već po dolasku sam znala da ću se zaljubiti u ovaj otok, njegovu prirodu, divljinu, šarenilo, mirise, boje i ljude.
Ljudi i njihovi osmjesi, veliki bijeli zubi šta izviruju iz svakog toplog osmjeha upućenog meni kao strancu, obogatili su moj boravak tamo.
Neodoljivi su, topli, pristupačni. Prvi jezik im je svahili, ali svi se izvrsno služe engleskim pa se lako sporazumjeti. Način života im je potpuno usporen, samo se smješkaju i nigdje im se ne žuri.
Ono naše pomalo je mala beba za njihovo pomalo.
Svaku uslugu ćeš čekati duže nego šta misliš, ali navikneš se, prilagodiš, turist si, nigdje ti se ne žuri.
Kažu da ćeš tamo rijetko kad naići na turista Nijemca ili Japanca (koji su naučeni na “sve po špagu”) upravo zbog takvog Zanzibarskog načina života.
Meni, ko dalmatinki, se bilo lako uklopiti.
Pole-Pole (pomalo) je glavna uzrečica uz poznato Hakuna Matata (bez brige, nema problema, no stres) i zaista život tamo tako izgleda.
Plaže su žive, puno je brodica, ribara, šetača, igra se nogomet, pleše se.
Sa porastom turizma, pripadnici polunomadskog plemena Massai su se raspršili po obali zarađujući za život pa prodaju suvenire turistima ili ih zabavljaju nekom od svojih vještina pa tako nerijetko možemo po plaži viditi zabavljače, akrobate, plesače. Jednako su susretljivi kao i domicilno stanovništvo, pitaju te u prolazu kako si, od kud si. Kad čuju za Hrvatsku, prvo kažu “Luka Modrić”, jednom su me zatekli sa “Ante Gotovina”, a jednom i sa “guy with electricity”, aludirajući na Nikolu Teslu.
Massai su pravi prodavači pa lako prilaze, započinju razgovor izrazito pristojno i umiljato, a nije nedostajalo ni ponuda za brak. Takav suvenir sam ipak preskočila.
Za vrijeme oseke južna strana otoka postaje jedna velika plaža duga 43 kilometra, a oseka bude nevjerojatna. Povučeno more u stotine metara plićaka uz morske plodove ostavi i nasukane brodice. I tako dva puta dnevno.
Put sa ceste do svake plaže, uvale ili resorta, vodi kroz neko selo.
Stvarni život se najbolje vidi prolascima kroz sela, gdje se pred svakom kućom igra grupa dječice, kuće su od gline, cigle ili pruća, neke su bez prozora i vrata, kiša često nakratko padne, ali to nikome ne smeta. Pred kućama obično stoji stol sa nekim voćem koje se nadaju prodati turistima u prolazu.
Iza kuća je đungla koja u svako doba godine nudi nekoliko vrsta egzotičnog voća, dva puta u danu ogromne oseke nude morske plodove, ljudi su opušteni, sretni, neopterećeni, u svom zelenom svijetu, nemaju puno, a kad ih promatraš, ostavljaju dojam da im ni ne treba više.
Ako ih pak promatraš malo dublje, primjeti se kako im takvi masovni prolasci turista kroz selo sve više idu na živce, šta potpuno razumijem. Živiš život u već opisanom raju i onda sa jačanjem turizma, odjednom kroz tu idilu prolaze grupe i grupe ljudi, narušavaju ti mir i tišinu, gledaju te ko eksponat u muzeju, slikaju, ostavljaju smeće i zagađuju donedavno pitku vodu. Sve sam im to iz pogleda iščitala. Nekolicini.
Djeca se ipak najviše raduju turistima jer znaju da sa turistima dolaze kojekakvi poklončići pa će užicat od nekog kapu, olovku, špangicu, pokoji dolar ili tanzanijski šiling, a biti će i šarenih slatkiša za uništiti one njihove zdrave biserno bijele zube koje je do sad uspješno održavala biljna prehrana.
No teško je toj dječjoj sreći odoljeti pa san i ja doprinjela kvarenju njihovih zubića.
Hrana na Zanzibaru je rajska, šarenilo i obilje egzotičnog voća, poznatog mi i nepoznatog. Sve je slađe, sočnije i ukusnije od voća koje sam probala prije ili koje nam je inače dostupno, osim lubenice.
Lubenici vjerojatno ne odgovaraju te česte kratkotrajne kiše, nabubri od vode, prebrzo sazrije, ostane bljutava i nije ni do koljena našoj lubenici.
A ni ne treba ti lubenica pored slatkih ananasa, manga, marakuje, pitaje, papaje, kokosa, više vrsta banana i još nekog voća kojem nisam zapamtila nazive. Sve je slađe od slađeg, a papaja mi je bila najslađa.
Svježi morski plodovi kojih, zbog već spomenute velike oseke, ima u izobilju, najčešće se pripremaju jednostavno na roštilju. Uz rižu i povrće, ukusna i lagana hrana za visoke temperature u kojima se kupa Zanzibar.
Meso je po preporuci za izbjegavanje iz razloga što im često nestaje struje pa su uvjeti čuvanja upitni. Dalekovod im prolazi kroz đunglu, kod jačeg vjetra grane mlataraju po žicama pa se gotovo svakodnevno dogodi da nestaje struje, na kratko ili na par sati.
Kruh nemaju, bar ne onako kako smo mi navikli, rijetko ga možeš dobiti u restoranima, bude to neko burger pecivo koje dobiješ nekad uz neko jelo. Uglavnom se jede bez kruha. Po nekim selima se mogu kupiti nekakve lepinjice, to je najbliže kruhu šta sam vidjela. A u nekim selima možeš kupiti sve šta ti treba u njihovoj verziji trgovačkog centra koji nalikuje benkovačkom sajmu. Tako možeš viditi štand sa lubenicama odmah pokraj kontejnera sa smart televizorima, a do njih tekstil po podu iznad kojeg je natpis Gucci, mesnica, rukotvorine, ulična hrana, pletiva od pruća, elektronika i visoka moda. Sve to okruženo hrpama smeća. Mišancija autentične Afrike i suvremenog svijeta.
Tekuća voda nije pitka pa su bočice vode dostupne svuda, šta se najviše odražava na prirodu, točnije sela kroz koja su podovi, putevi i dvorišta prekrivena zgnječenim plastičnim bocama. Bocama koje nikome ne smetaju jer se život neometano odvija preko tog plastičnog tepiha.
Ne nedostaje cijeđenih sokova od raznog voća, a vino ne bi preporučila jer ono šta sam ja isprobala je bio najlošiji kiseli sok pun umjetne boje.
Plaže, uvale, sprudovi i sve lokacije na kojima je zaživio turizam, čiste su i održavane. I zaista prekrasne.
Sve šta smo obilazili turistički, oduševilo me, najviše ta priroda sa svim svojim bojama, životinje koje nisam prije susretala poput kokosovog raka, divovskih kornjača i majmuna koji protrči po plaži kraj tebe.
Turistička ponuda je raznolika, možeš roniti sa dupinima, posjetiti farme začina, lagunu sa zvijezdama, možeš svašta i ne moraš ništa, možeš se samo opustiti i uživati.
Indijski ocean je neslan i pretopao za moj ukus, osvježenje bi osjetila tek kad bi se otisnuli brodićima do udaljenijih laguna ili pješčanih sprudova. Struje su abnormalno jake pa tako plivanje oko tih sprudova koji izrone iz oceana kad je oseka, postaje pravi izazov.
Tirkizne boje oceana i neba te zavode, za sunce imaš dojam da je od jutra do mraka kao kod nas u podne, zalasci su bajka za sebe, tople ljetne noći uz afričke ritmove, logorsku vatru, bose noge na najsitnijem i najmekšem pijesku, kokteli iz kokosovog oraha, u zraku izmješani mirisi oceana, vanilije, kokosa i marihuane.
Raj iz kojeg je teško otići i u koji znaš da želiš ponovno doći.
Hakuna Matata
