U Njemačkoj je, zna se, i nogomet organiziran kao dobro podmazan društveni ritual. Ne onaj sterilni, powerpointovski kakav zamišljaju UEFA-ini birokrati, nego onaj pravi: pivo u jednoj ruci, kobasica u drugoj, dijete na očevim ramenima i djed koji zna tablicu bolje nego vlastiti krvni tlak.
Treba zato skinuti kapu Nijemcima na njihovoj kulturi odlaska na stadion. Tamo se na utakmicu ide kao na nedjeljni ručak, cijele obitelji, mlado i staro, bez obzira igra li se finale Lige prvaka ili obična ligaška utakmica. Nogomet je dio svakodnevice, a ne sezonski spektakl za televiziju.
I ne govorimo ovdje o Bayernu ili Dortmundu, nego o klubovima koji već petnaestak godina nisu ni primirisali prvoj ligi. Recimo Karlsruher SC iz Karlsruhe, klub koji već godinama živi u realnosti zvanoj 2. Bundesliga.
Zadnje kolo sezone, utakmica protiv Hannover 96. Peti protiv šestog na tablici. Ni jedni ni drugi ne mogu ni gore ni dolje, dakle utakmica bez one naše dramaturgije “glava ili život”. I opet, više od 30 tisuća ljudi na stadionu.
I ne samo da ih je trideset tisuća, nego ih je, otprilike, devedeset posto u dresovima kluba. More plavo-bijelih majica, šalova i zastava kao da je cijeli grad odlučio tog popodneva obući istu uniformu.
A gosti? I oni su odradili svoj dio nogometne liturgije. Navijači Hannover 96 doputovali su gotovo 470 kilometara u jednom smjeru i uredno napunili svoj “kavez” na stadionu. Putovanje koje kod nas često završi s dva kombija i jednim transparentom, tamo znači pun sektor i glasnu podršku kao da igraju kod kuće.
A stadion? E tu se tek vidi zašto je njemački nogomet ono što jest. Novi BBBank Wildpark, dom Karlsruher SC, moderna je arena otvorena 2023. godine s kapacitetom od 33.180 mjesta. Sve sjedeće, barem na papiru. Jer Nijemci, za razliku od mnogih koji su “modernizaciju” shvatili kao sterilizaciju, nisu zaboravili da nogomet bez stajanja i navijanja zvuči otprilike kao opera bez pjevača. Zato posebno na sjevernoj tribini postoje i stajaća mjesta, gdje se utakmica ne gleda nego živi.
I sad dolazimo do onog dijela gdje se čovjeku iz naših krajeva spontano javi jedna jednostavna, gotovo revolucionarna ideja: ne izmišljati toplu vodu. Kao navijač Dinama, gledajući ovaj stadion u Karlsruheu čovjek dođe u iskušenje da političarima, urbanistima, arhitektima i svim mogućim stadionograditeljima u Zagreb samo pošalje jednu poruku, kopirajte ovo. Doslovno.
Uzmete BBBank Wildpark, preslikate ga u Stadion Maksimir, i gotovo. Bez megalomanskih fantazija, bez futurističkih svemirskih brodova od betona i stakla, bez beskrajnih natječaja i studija koje završavaju u ladici. Stadion od tridesetak tisuća mjesta, tribine blizu terena, stajaća tribina za najglasnije, funkcionalno, moderno i što je najvažnije, napravljeno za nogomet.
Vratimo se na ovu utakmicu, u našim krajevima bi takvu utakmicu pratilo otprilike onoliko ljudi koliko stane u prosječnu svlačionicu, plus rodbina lijevog beka. U Njemačkoj, međutim, dođe grad. Dođu roditelji s djecom, dođu klinci s pivom, dođu starci sa sjećanjima i svi zajedno naprave atmosferu kao da se igra finale nekog europskog natjecanja.
I onda shvatiš da prava nogometna infrastruktura nisu samo stadioni od betona i čelika, nego navika ljudi da subotom ili nedjeljom poslijepodne jednostavno idu na utakmicu. Zato i nije čudo što im nogomet izgleda tako kako izgleda, kao nešto što pripada svima, a ne samo televiziji i kladionicama.
