Ljeto ih je, kao i mnoge prije njih, dovelo na makarsku rivijeru. Emilia je stigla iz Budimpešte, Valeska iz Berlina, a Niels iz Chemnitza. Troje mladih ljudi, tri različite adrese i, barem privremeno, ista: Tučepi. Razgovarali smo s njima o tome kako su završili ovdje, što ih je privuklo, što im se sviđa, a što baš i ne, kako doživljavaju ljude, hranu i život na makarskoj rivijeri.
I, naravno, jesu li Hrvati stvarno toliko ljuti koliko zvuče kad razgovaraju.
Gostionica.hr: Dobro, ekipo, danas imamo međunarodni intervju. S jedne strane Emilia iz Mađarske, s druge Niels iz Njemačke, a sada nam se pridružuje i Valeska iz Berlina. Dakle, Europska unija u malom. Za početak, Emilia, odakle si i koliko imaš godina? Inače ne pitam djevojke za godine, ali ovo ide na web pa moramo biti profesionalci.
Emilia: Dolazim iz Mađarske i imam 23 godine.
Gostionica.hr: Mađarska. Budimpešta?
Emilia: Da, preselila sam se u Budimpeštu.
Gostionica.hr: Dobro. A Niels?
Niels: Imam 25 godina i dolazim iz Chemnitza, u Istočnoj Njemačkoj.
Gostionica.hr: Prvi put u Tučepi?
Niels: Prvi put u Tučepi. Ne i u Hrvatskoj.
Gostionica.hr: A Valeska?
Valeska: Dolazim iz Berlina.
Gostionica.hr: U redu, iz Berlina. Koliko si ljeta provela ovdje u Hrvatskoj?
Valeska: Ovo mi je već šesto ljeto.
Gostionica.hr: Šesta godina već? Stvarno?
Valeska: Da, ludo je, zar ne?
Gostionica.hr: Nevjerojatno. I vraćaš se ponovno.
Valeska: Da.
Gostionica.hr: Emilia, kako to da si došla u Hrvatsku? Je li Hrvatska bila tvoj plan ili se dogodila kao što se ljudima inače događaju loše odluke?
Emilia: Putovala sam s ruksakom po Albaniji. Odustala sam od fakulteta i napustila posao. Putovala sam i onda sam upoznala Zuzi.
Gostionica.hr: Koga?
Emilia: Zuzi.
Gostionica.hr: Aha, Zuzi! Znam Zuzi, kako ne bi znao. Tko je Zuzi, do đavola?
Emilia: Upoznala sam je u autobusu i ona me dovela ovamo.
Gostionica.hr: Znači, upoznaš nekoga u autobusu u Albaniji i ta ti osoba promijeni život?
Emilia: Da.
Gostionica.hr: I dovede te u Tučepi?
Emilia: Da, da. Ovdje radim.
Gostionica.hr: Kad je to bilo?
Emilia: Prije četiri godine.
Gostionica.hr: Četiri godine?! Pa ti si praktički domaća!
Emilia: Da!
Gostionica.hr: Dakle, počelo je kao putovanje s ruksakom, a završilo tako da si četiri godine kasnije još uvijek u Hrvatskoj. To je već ozbiljniji oblik turizma.
Gostionica.hr: Niels, kod tebe je priča ipak malo drugačija. Prva godina u Hrvatskoj?
Niels: Da. Magistrirao sam u ožujku i nisam želio odmah početi raditi svoj normalni posao.
Gostionica.hr: Razumno. Čovjek završi fakultet i onda odluči da mu je zadnje što želi raditi ono za što je upravo završio fakultet.
Niels: Ronjenje mi je bilo hobi pa sam tražio poslove povezane s ronjenjem. Pronašao sam njemačku web stranicu s ponudama poslova diljem svijeta i tamo sam vidio ovo.
Gostionica.hr: I kažeš: Hrvatska?
Niels: Da.
Gostionica.hr: A mogao si birati Filipine, recimo?
Niels: Bilo je opcija na Filipinima i drugdje, ali to mi je bilo predaleko od kuće. Hrvatska je također daleko, ali ipak ne toliko.
Gostionica.hr: Znači, tražio si egzotiku, ali ne baš toliko egzotičnu da ne možeš brzo doći kući.
Niels: Otprilike tako. Ako želim, mogu se vratiti u Njemačku. Hrvatska je na ugodnoj udaljenosti. Nije preblizu, ali nije ni predaleko.
Gostionica.hr: Idealno. Dovoljno daleko za avanturu, dovoljno blizu za bijeg.
Gostionica.hr: Valeska, kod tebe je već ozbiljnije. Šest ljeta u Tučepi. Šest!
Valeska: Da.
Gostionica.hr: I vraćaš se ponovno.
Valeska: Da.
Gostionica.hr: Znači da ti se nešto ovdje sviđa kad se stalno vraćaš. Ne mislim samo zbog posla, nego ti se možda sviđaju Tučepi, Dalmacija, Hrvatska?
Valeska: Sviđaju mi se Tučepi. Mislim da je ovo stvarno lijepo mjesto. Smatram da imate sreće što imate i planine i more. Iskreno, više mi se sviđa kad nema turista.
Gostionica.hr: Naravno.
Valeska: Ali radim u turizmu, pa…
Gostionica.hr: I ja isto. Kao i svi ovdje. Moramo se nositi s turistima jer živimo od njih.
Valeska: I mislim da su ljudi u Tučepima sjajni. Stvarno su prijateljski nastrojeni i, moram reći, dobro izgledaju.
Gostionica.hr: Stvarno to misliš? Želim da budeš iskrena.
Valeska: Iskreno, ne mislim da sam u ovih šest godina, koliko sam ovdje, upoznala puno ljudi s kojima sam postala bliska. Ima dosta ljudi kojima kažem „bok“, ne znam im ime, a ne vjerujem ni da oni znaju moje. Ne poznajem ih izbliza i nemam baš puno prijatelja ovdje, ali ljudi koje bliže poznajem, mislim da su nevjerojatni. I mislim da imate ludih ljudi kao i svugdje.
Valeska: Ti ne misliš da su ljudi ovdje odlični?
Gostionica.hr: Bolje da ne komentiram ništa, haha.
Gostionica.hr: Već si ovdje šest godina, šest ljeta, šest sezona radiš kao instruktorica ronjenja. Kako ti se sviđa tvoj posao?
Valeska: Obožavam ga! Mislim da je to jedan od najboljih poslova na svijetu.
Gostionica.hr: Znaš zašto te to pitam? Zato što sam bio u nekim drugim zemljama, na drugim kontinentima, i tamo je more drugačije. Možeš vidjeti puno više stvari pod vodom. Ovdje vidiš srdele, malo pijeska… Zato te pitam.
Valeska: Mislim, u pravu si. Ronila sam na mjestima koja su… ne bih rekla ljepša, nego drugačija. Možda spektakularnija. Ovdje imaš uistinu bistro more i nevjerojatne podvodne pejzaže, ali nije spektakularno na prvi pogled. Moraš malo istraživati i tražiti, ali ako malo bolje pogledaš, uvijek se nađe ljepota.
Gostionica.hr: Da, točno.
Valeska: Tako da, da, obožavam ovaj posao i to je jedan od razloga zašto se vraćam.
Gostionica.hr: Valeska, roniš ovdje već šest godina. Siguran sam da ti se nakupila gomila uspomena, pa daj mi izdvoji jednu anegdotu s ronjenja koju pamtiš i koju ćeš pamtiti do kraja života!
Valeska: Druge godine mog boravka ovdje došla mi je mama u posjet i odlučila sam je odvesti na njen prvi Discover Scuba zaron. Ronile smo odmah tu ispred našeg ronilačkog centra, na plaži u Tučepi. Prvo na što smo naletjele na dnu bila je… velika salama!
Gostionica.hr: U moru?!
Valeska: Da, usred mora! Ležala je na dnu, poprilično velika kobasica. Pokupila sam je jer nisam htjela ostaviti smeće u moru, tamo joj ipak nije mjesto. Nastavile smo roniti i uočile hobotnicu. U to je vrijeme bilo baš puno hobotnica na plaži. Ako si bio strpljiv, mogao si se poigrati s njima, znale bi pružiti pipke prema tebi i dotaknuti te. Za mene je to uvijek poseban osjećaj jer su to iznimno inteligentna stvorenja koja stvarno ostvaruju kontakt s tobom… Znaš da mogu osjetiti okus preko svojih pipaka?
Gostionica.hr: Čekaj, ja sam uvijek mislio… dobro, kod nas se kaže „hobotnica“ u ženskom rodu, ali uvijek sam mislio da su malo blesave. Pričao sam s nekim ribolovcima i oni kažu da su prilično glupe, izađu iz stijene točno ispred tebe pa ih je lako uloviti.
Valeska: Ma kakvi, uopće nisu! One su samo izuzetno znatiželjne i žele ostvariti kontakt. A i super su pametne, mogu mijenjati boju i teksturu kože u sekundi!
Gostionica.hr: I što se na kraju dogodilo s onom salamom?
Valeska: E, to je najbolji dio! Htjela sam se poigrati s hobotnicom, pružala sam prste prema njoj, a salamu sam stavila pored sebe na dno. Hobotnica me gleda, malo je znatiželjna, malo suzdržana… I onda pomalo krene pružati pipak. Očekujem ja sad taj čarobni trenutak ostvarivanja kontakta, a ona odjednom munjevito prođe ispod moje ruke, zgrabi onu salamu i zbriše s njom!
Gostionica.hr: Kamo?!
Valeska: Odmotala se natrag u svoju rupu u stijeni, zajedno s mojom salamom!
Gostionica.hr: Znači, definitivno je to sada bila njezina salama! Nisam znao da hobotnice vole salamu.
Gostionica.hr: A kad već pričamo o ronjenju, Emilia, rekla si da si ovdje četiri godine. I pod morem si u te četiri godine susrela najrazličitije ljude i gomilu raznih likova. Mora da ti se dogodilo nešto zanimljivo. Nešto što ćeš pamtiti cijeli život. Imaš li neku smiješnu, bizarnu ili jednostavno potpuno ludu priču?
Emilia: Da, da… moram malo promisliti.
Emilia: Uh, imam jednu stvarno ludu priču o jednom roniocu. Bio je ovdje prve godine kad sam radila i tada je prvi put došao. Sjećam se da je bio iz Rusije. Te prve godine došao je sa svojom djevojkom.
Gostionica.hr: Bio je gost, klijent na ronjenju?
Emilia: Da, bio je klijent za ronjenje. I onda sljedeće godine ponovno dolazi, ali ovaj put s obitelji! Što je već samo po sebi smiješno jer je došao sa suprugom i dvoje djece, a godinu prije bio je s djevojkom. Tako da… odmah vidiš da postoji „problem u sustavu“.
Gostionica.hr: Dobro, ovo već počinje biti zanimljivo.
Emilia: Išli smo na ronjenje na Brač i on mi u jednom trenutku počne govoriti: „Ooo, ja želim ići duboko. Koliko duboko možemo ići?“
Rekla sam mu: „Pa, u principu možemo ići do 40 metara.“
Gostionica.hr: Četrdeset?
Emilia: Da, 40. Ali ako roni s mješavinom koju je imao, s Nitroxom, granica za taj njegov Nitrox bila je 30 metara. Ako ideš dublje od toga, možeš umrijeti zbog trovanja kisikom. I on je to morao znati jer je imao certifikat za to!
Ali on mi govori: „Ooo, zar ne možemo ići bar malo dublje? Stvarno sam htio…“
Ja mu kažem: „Pa sam si tražio Nitrox jer je zdraviji za duža ronjenja.“
Onda on opet: „Pa daj, samo malo dublje.“
A ja mu odgovaram: „Ne, nećemo ići dublje jer je to granica. Opasno je.“
I tako sam otišla roniti s njim. A radilo se o stvarno ogromnom liku. Bio je iznimno visok i krupno građen.
Gostionica.hr: I što se onda dogodilo?
Emilia: Dosegnuli smo nekih 30 metara dubine, stajali tik uz predivan zid, i u jednom trenutku ga pogledam, a on mi pokretima pokazuje da želi ići još dublje.
Pokazujem mu svoj ronilački sat i signaliziram: „Ne, ne možemo dublje, na 30 metara smo!“
I što on napravi? Počne ispuštati zrak iz prsluka i doslovno tonuti prema dolje!
Izbezumila sam se, prišla mu i pokušavala objasniti: „Ne smiješ to raditi, poginut ćemo, stani!“
Ali lik ne staje. Samo hoće ići dublje. Na kraju sam ga morala sama uloviti za bocu i izroniti s njim prema gore jer je bio potpuno lud.
Gostionica.hr: (smijeh) Tipično za neke ljude. Traže opasnost pod svaku cijenu!
Emilia: Točno to! Povukla sam ga par metara više, dala mu do znanja da završavamo zaron ranije jer se ne zna ponašati i krenuli smo gore.
Izlazim na brod, još uvijek ljuta i pod dojmom, odem u kabinu na par sekundi da se smirim i udahnem. I sad, znate zlatno pravilo ronjenja, alkohol je strogo zabranjen.
Izlazim natrag na palubu, a lik, koji jedva priča engleski, sjedi i najopuštenije pije pivo!
Gledam ga u nevjerici: „Što to radiš?! Kako, zašto? Pa imamo još jedan zaron!“
A on meni sav miran: „Ma daj, to je samo pivo, nije to alkohol.“
Viknem: „Kako nije alkohol, jesi li ti lud?!“
A dok mi to priča, on i dalje srče to pivo. Kaže: „Ma popio sam samo jedan gutljaj.“
Uzmem mu limenku iz ruke, a ona praktički prazna.
Kažem mu: „Pa ovo je skoro prazno!“
Na što on samo slegne ramenima: „Pa da, žena mi je popila ostalo.“
Pogledam u njegovu ženu, a ona sa strane samo polako, polako odmahuje glavom…
Eto, to je to!
Gostionica.hr: (smijeh) Odlična priča.
Gostionica.hr: OK, Emilia. Nastavljamo dalje. Što ti se sviđa u Hrvatskoj? Dalmacija, Tučepi, ljudi?
Emilia: Mislim da je jako lijepo. Dalmacija i Tučepi. I sviđaju mi se ljudi.
Gostionica.hr: Ljudi? Zašto?
Emilia: Opušteni su i pristupačni. Tijekom ljeta ima ljudi iz puno različitih zemalja i svi su nekako pomiješani.
Gostionica.hr: Dobro, ali ti ljudi nisu baš svi domaći.
Emilia: Znam. Ali sviđaju mi se i domaći ljudi. I radnici iz Bosne, Makedonije…
Gostionica.hr: Dakle, međunarodni karakter mjesta ti se sviđa.
Emilia: Da.
Gostionica.hr: More?
Emilia: Sviđa mi se.
Gostionica.hr: Plaže?
Emilia: Sviđaju mi se.
Gostionica.hr: Hrana?
Emilia: Ne sviđa mi se.
Gostionica.hr: Aha! Evo nas. Napokon nešto zbog čega možemo izazvati međunarodni incident.
Emilia: Mislim da nema dovoljno tradicionalnih jela. Znam da će svi poludjeti zbog ovoga, ali u Mađarskoj imamo puno bolju kuhinju i puno više tradicionalne hrane.
Gostionica.hr: Dobro, krenuli smo…
Emilia: Ovdje je sve prilično jednostavno. Mislim, što uopće znači peka? Svaka zemlja ima neki svoj način pripreme peke. To nije ništa posebno.
Gostionica.hr: Emilia, polako. Ljudi ovo čitaju uz kavu.
Emilia: Gulaš je nešto čime se možete ponositi!
Gostionica.hr: Dakle, Mađarska ima gulaš, a Hrvatska ima… peku?
Emilia: Da.
Gostionica.hr: To bi mogla biti istina. Ne sviđa mi se što ovo govorimo naglas, ali mogla bi biti.
Emilia: Ne kažem da je hrvatska hrana loša. Samo nije ista razina.
Gostionica.hr: A začini?
Emilia: Ne koristite ih dovoljno!
Gostionica.hr: Ovo već nije intervju. Ovo je diplomatski incident.
Emilia: Čak i kad netko ovdje dobro skuha, u Mađarskoj bi dobio jedan od pet.
Gostionica.hr: Dobro, sad ćemo morati provjeriti je li ovo još uvijek turistički intervju ili početak mađarsko-hrvatskog kulinarskog rata. OK, Emilia, ti dolaziš iz Mađarske. Drugačija kuhinja, drugačiji običaji. U Slavoniji bi ti možda bilo lakše, tamo se jede malo ozbiljnije.
Emilia: Bila sam tamo!
Gostionica.hr: Dobro, ali ovo je Dalmacija. Ovo je Mediteran. Riba, pašticada, maslinovo ulje…
Emilia: Ali problem nije u tome što je hrana drugačija. Problem je kako je pripremaju.
Gostionica.hr: I što onda rade pogrešno?
Emilia: Nemaju dovoljno svojih stvari. Sve su nekako uzeli od drugih.
Gostionica.hr: Niels, prvi put si u Tučepi. More, plaže, sunce, sve ono što se turistima obično sviđa. Ali mene zanima ono drugo. Što ti se ovdje ne sviđa?
Niels: To je dobro pitanje.
Gostionica.hr: Mora postojati nešto.
Niels: Nije da mi se ne sviđa, nego sam se morao naviknuti na neke stvari.
Gostionica.hr: Hrana?
Niels: Ne.
Gostionica.hr: Ljudi?
Niels: Pa…
Gostionica.hr: Ajde, reci.
Niels: Mislim da Hrvati, odnosno hrvatski jezik, ponekad zvuče jako ljutito.
Gostionica.hr: Ha?
Niels: Znam da puno ljudi isto kaže za Nijemce, ali meni je hrvatski svojevrsni njemački ekvivalent. Ponekad mislim da se Hrvati svađaju, a oni zapravo samo normalno razgovaraju.
Gostionica.hr: Kao Turci?
Niels: Da! Morao sam se na to naviknuti.
Gostionica.hr: I sad?
Niels: Sad je sve u redu. Sad znam da tako razgovaraju.
Gostionica.hr: Znači, kad dvojica Hrvata na rivi jedan drugome viču: „MA ŠTA TI JE?!“, ti danas znaš da je to možda samo razgovor o ulovu ribe?
Niels: Da.
Gostionica.hr: Dobro je. Napreduješ.
Niels: Ali ono što mi se stvarno sviđa jest da su ljudi iskreni.
Gostionica.hr: Iskreni?!
Niels: Da. Ako Hrvati imaju problem s tobom, reći će ti to izravno u lice. U Njemačkoj neki ljudi hoće, ali ne svi.
Gostionica.hr: Ja mislim potpuno suprotno od tebe.
Niels: Zašto?
Gostionica.hr: Zato što Hrvati nikad neće reći da imaju problem s tobom. Prvo će tri mjeseca pričati o tebi s nekim trećim, onda ćeš slučajno saznati preko četvrtog čovjeka, a onda će ti se nasmijati u lice i reći: „Ma kakvi, sve pet.“
Niels: Možda.
Gostionica.hr: Ali dobro, ako ti kažeš da smo iskreni, neka ostane zapisano. Ovo je ipak međunarodni intervju.
Gostionica.hr: Dobro, Valeska. Budi iskrena sada. Mora postojati nešto što ti se ovdje ne sviđa.
Valeska: Moram razmisliti o tome…
Gostionica.hr: Što je to što ti se ne sviđa? Rekla si da ti se sve sviđa. Možda je to u redu ako ti se sve sviđa, to je lijepo, ali ne mislim da je tako.
Valeska: Mrzim što nema indijskog restorana u ovom području.
Valeska: I mrzim što je tako teško naučiti jezik.
Gostionica.hr: Nemoj ni pokušavati.
Valeska: Pokušavam.
Gostionica.hr: Nemoj, vjeruj mi. U redu, pokušavaš, ali nemoj…
Valeska: Mrzim što se ljudi ne brinu više o okolišu.
Gostionica.hr: Kako to misliš?
Valeska: Svi samo zarađuju novac, a Jadransko more je nešto što treba zaštititi, kao i planine. Kad idem u šetnju sa psom, svaki dan se vratim s rukama punim tuđeg smeća. I to mrzim.
Gostionica.hr: To mi je razumljivo, sto posto.
Gostionica.hr: Valeska, živiš u selu, u Šimićima?
Valeska: Da.
Gostionica.hr: U staroj kući?
Valeska: Da.
Gostionica.hr: Sviđa li ti se?
Valeska: Sviđa mi se, volim to. Mislim da je stvarno lijepo jer nije gužva. Sviđa mi se atmosfera starog sela. Što se tiče udobnosti života ljeti, moja spavaća soba je pod krovom, svake noći je 50 stupnjeva, to je ludost.
Gostionica.hr: Možeš spavati u vrtu.
Valeska: Mislim da je to stvarno zanimljivo mjesto jer imaš sve te stare kuće u kojima nitko ne živi. Ali tu je sav namještaj, sve je unutra… I uvijek se zapitam: što se dogodilo? Što je natjeralo ljude da samo odu i ostave sve?
Gostionica.hr: Došli su ovamo, dolje.
Valeska: Znam, ali zašto su sve ostavili?
Gostionica.hr: Nisu svi otišli. Mislim, samo su u jednom trenutku sišli dolje. Ali to je druga priča.
Valeska: Ponekad mislim da je to stvarno strašno, jer tu su te kuće sa svim stvarima unutra.
Gostionica.hr: Ali mislim da je OK. Osobno mislim da je dobro što su sada ovdje i što tamo gore u selima imaju kuće i sve te stvari.
Valeska: Mislim da je tako lijepo tamo gore u selu. Imaš mir, imaš prirodu… lijepo je.
Gostionica.hr: Ajde bravo. OK, mislim da smo završili intervju.
Tri adrese, tri različite priče i jedni Tučepi.
Emilia je došla jer je u autobusu u Albaniji upoznala Zuzi. Putovanje s ruksakom pretvorilo se u četiri godine života u Hrvatskoj.
Niels je završio fakultet, a onda zaključio da bi bilo dobro još malo ne raditi ono za što se školovao. Hobi, ronjenje, odveo ga je do Hrvatske.
Valeska je pronašla posao koji toliko voli da mu se vraća već šesto ljeto.
Svi su pronašli more.
Svi su pronašli plaže.
Svi su, na ovaj ili onaj način, pronašli ljude.
A onda su pronašli i ono drugo.
Emilia je pronašla hrvatsku kuhinju i zaključila da joj nedostaje začina, tradicije i svega onoga što Mađari očito imaju u izobilju.
Niels je pronašao hrvatski jezik i nekoliko prvih dana vjerojatno živio u uvjerenju da će svakog časa izbiti tučnjava između dvojice ljudi koji su samo raspravljali hoće li sutra kiša.
Valeska je pronašla stare kuće u selu, vrelinu pod krovom, smeće koje skuplja dok šeće psa, previsoke cijene restorana i činjenicu da u cijelom kraju nema indijskog restorana.
I opet se vraćaju.
Možda je upravo to najbolji odgovor na pitanje što im se ovdje sviđa.
Jer čovjek može prigovarati na hranu.
Može prigovarati na cijene.
Može prigovarati na jezik.
Može prigovarati na turiste, premda od njih živi.
Može prigovarati na smeće.
Može čak šest godina spavati pod krovom na pedeset stupnjeva.
Ali ako se šesto ljeto ponovno vraćaš u isto mjesto, onda očito postoji nešto što je važnije od svega toga.
More, valjda.
Ljudi.
Mir.
Ili jednostavno činjenica da je dovoljno daleko od kuće, ali ne toliko daleko da ne možeš pobjeći natrag.
A možda je stvar u tome da Hrvatska, unatoč svemu, ipak prolazi međunarodni turistički test.
Za sada.
Gostionica.hr: Dobro, ekipo, imam vaše odgovore. Zadovoljan sam. Bit ćete u medijima!
Emilia, Valeska i Niels: (smijeh)
