Maksimir je opet bio ona stara birtija u kojoj konobar zna tko plaća rundu, a tko odlazi kući pognute glave. Dinamo je još jednom pokazao Hajduku tko drži kasu hrvatskog nogometa i s rutinskih 2:0 zaključio derbi koji možda nije odlučivao prvenstvo, ali je, kao i uvijek, odlučivao mir u kući, po birtijama, tramvajima i kvartovskim kladionicama.
Pred 22 tisuće duša, dimom natopljenim tribinama i onim poznatim zagrebačkim cinizmom koji se osjeti čim krene “Dinamo ja volim”, plavi su izgledali kao momčad koja zna gdje ide i što želi. Hajduk je djelovao kao gost koji je došao na svadbu bez poklona i cijelu večer se pravi da mu nije neugodno.
Prvi šamar stigao je u 23. minuti. Bakrar je zabio za 1:0, a obrana Hajduka pritom je izgledala kao ekipa koja je zalutala na termin malog nogometa nakon treće ture pelinkovca. Lopta je završila gdje treba, Maksimir je eksplodirao, a Torcida nakratko utihnula kao stari jukebox kad netko išteka struju usred najdraže pjesme.
Dinamo je nakon toga kontrolirao utakmicu onako kako stari kartaši kontroliraju stol u zadimljenoj birtiji. Bez nervoze, bez puno priče i s pogledom koji govori da znaju kako ova priča završava. Hajduk je nešto pokušavao, ali to je više ličilo na traženje signala na starom tranzistoru nego na ozbiljan nogomet. Bilo je tu trke, bilo je i volje, ali malo toga što bi natjeralo čovjeka da ostavi čašu na stolu i pogleda prema terenu.
A onda se ukazao Beljo. Dion Drena Beljo ove sezone zabija kao čovjek kojemu su golovi dnevnica, a u 65. minuti zakucao je za 2:0 i praktički zatvorio derbi kao birtija u tri ujutro kad gazda upali svjetla. Najbolji strijelac prvenstva opet je bio tamo gdje pravi centarfor mora biti, na pravom mjestu dok svi drugi još razmišljaju što će napraviti.
Moglo je završiti i puno gore za Splićane. Bennacer je opalio, Silić spašavao što se spasiti može, lopta završila u gredi, a Beljo potom pogodio vratnicu. U završnici su još prijetili Beljo i Vidović, ali rezultat se više nije mijenjao. Valjda je Dinamo procijenio da nije pristojno gosta potpuno poniziti, iako u derbijima pristojnost obično prva strada.
Pred kraj se više nije igralo koliko se čekao posljednji zvižduk i novo prepucavanje s tribina. Jer derbi bez galame nije derbi, kao što ni zagrebačka birtija bez dima, psovke i rasprave o sucu nije prava birtija.
Dinamo je tako sezonu derbija zaključio baš onako kako Hajduk najmanje voli. Pobjedom koja možda ne donosi pehar, ali donosi ono što u hrvatskom nogometu vrijedi više od tri boda. Pravo na zajebanciju sve do sljedećeg derbija.
