Dinamo je opet odradio svoje. Nije bilo lijepo za gledati, ali bodovi se pišu i to je jedino bitno.
Realno, utakmica je bila uspavanka s vrlo malo pravih šansi. Nije to bio nogomet za pamćenje, više čekanje da netko nešto izmisli. I baš to se dogodilo. Dinamo je opet prelomio na individualnu kvalitetu.
Počelo je brzo. Već u petoj minuti Hoxha je potegnuo i pogodio malu mrežicu. Taman sjedneš s pivom, a oni već vode. Gorica je odgovorila nakon kornera u 12. minuti kad je Pršir ugurao za 1 1 i pokazao da neće biti lagano.
Do kraja dosta jalovo s obje strane. Nešto pokušaja, ali malo konkretnih prilika. U drugom dijelu Gorica čak i opasnija, prijetili su preko Poza i društva, ali Livaković je ostao siguran.
I onda završnica kakvu smo već vidjeli sto puta. Kad ne zabiješ, primiš. U 90. minuti Bakrar opali s dvadesetak metara i pogodi malu mrežicu za 2:1. Dva poteza, dva gola izvana i riješena utakmica.
Vidi se da su se Modri malo opustili nakon osigurane titule, igra se u nižoj brzini, ali to je donekle i očekivano. U derbiju i finalu Kupa ipak će trebati ubaciti u višu.
Razlika na vrhu je ogromna, Dinamo mirno privodi sezonu kraju, a Gorica ostaje tu negdje u sredini bez konkretne nagrade.
Ništa spektakularno, ali rutinski. I to je ono što donosi titule.
