Nakon ovakve večeri na Maksimiru, najbolje je šutit par minuta i doć k sebi. Jer poraz od Genka 1:3 boli, pogotovo doma, pred svojima. Al nema drame, nema cmizdrenja, nema raspada sistema. Ovo je Dinamo. Padneš digneš se. U nedjelju je Varaždin. Ide se dalje. Bez alibija. Bez kuknjave.
Nogometno Genk je bio bolji. Brži, jači, konkretniji. Uvijek su bili ispred nas, uvijek korak brži, uvijek potez više. Mi kasnimo, oni već igraju. Jednostavno europski tempo, europska hladnoća, europska realnost. I opet ista priča loš ulazak, panika, presing, i već gubimo prije nego smo pošteno krenuli igrat.
Tek kasnije smo počeli ličit na Dinamo, ali prekasno. Drugo poluvrijeme previše opreza, premalo muda. I onda hladno dođe i treći komad. Bez emocije. Bez pardona.
Ali jedna stvar se mora reći: svaka čast svima na Maksimiru. Kiša je padala ko iz kabla, 90 minuta bez stajanja, a pjesma Boysa nije stala ni sekunde. Nije bilo tišine, nije bilo povlačenja. I na kraju podrška momčadi. To je Dinamo. To je Zagreb. To je purgerski mentalitet. Kiša pere, poraz boli, ali vjernost ne ide nikam.
Sad je Varaždin. Nova tekma. Nova šansa. Nova prilika da se pokaže karakter.
Glava gore. Prsa van. Srce na teren.
Nema predaje.
