Ak’ sam dobro videl, a jesam, jer se to tak ne zaboravlja, Dinamo nije samo dobil Vukovar s 3:1, nego ga je pošteno stisnul ko čep na boci. Igra je bila tečna, lopta je išla, a da nije bilo aluminija, rezultat bi bil i deblji. Dvije prečke i dvije stative, (ove stative kod onog Hoxhinog šusa koji je već bil upisan u gol), ali je lopta odlučila poljubit aluminij umjesto mreže.
Beljo je, naravno, bil prvi za stolom. Dva gola, mirnoća kakvu imaju samo oni koji znaju kaj rade, a Bakrar je dodal svoj komad priče čim je ušel. To je onaj Dinamo kakvog purgeri vole, bez puno filozofije, ali s jasnom porukom.
A kad smo već kod dobrih vijesti, među stative se vratil i Livaković. Reprezentativni golman opet je bil na svom radnom mjestu, miran, siguran i bez nepotrebne drame. Nije imal previše posla, ali ono kaj je trebalo, odradil je kak’ spada. Onak’ kak’ to rade ozbiljni golmani.
Tri boda su tu, a s njima i sedam bodova prednosti na vrhu tablice. Lijepo to zvuči dok se toči nova runda, ali nikako ne smije zavarati. HNL ne prašta opuštanje, čim malo spustiš gard, netko ti razbije čašu.
I da, od danas imamo i najboljeg strijelca lige. Beljo je s ova dva komada došel do 11 golova u HNL-u, ukupno 16 u sezoni. Nema galame, nema velikih riječi, samo golovi. A to je, ruku na srce, jedina statistika koja se pamti.
