Nisam nažalost bio svjedok zlatnih dana Splitske košarke. Pogledao sam valjda 100 puta sve o tom vremenu, Sretenović, Perasović, Ivanović, Rađa, Kukoč. Ma i puno prije od legendarnog Graše, Šolmana, Skansija, Jerkova, ma kao i Hajdukovu povijest poznam i povijest Splitskih Žutih. Kada sam krenuo pratiti pokušavali smo se boriti s državnim aparatom zvanim Cibona ali i sa Zadrom. Bilo je teško, gotovo nemoguće ali kao mlad uvijek sam sanjario i nalazio idole. Tvrdić mi je bio jako drag, Subotić, Ukić kasnije, Rađin povratak naravno, ali jedan igrač je bio poseban. To je naravno Ante Grgurević. Centar od samo 2 metra koji je bio mašina za skokove, to dovoljno govori o njegovoj igračkoj inteligenciji, u ono vrijeme je bilo čudo ako bi centar pucao i zabijao van reketa, ali Ante je imao tricu sa sredine. Samo zamislimo da igra danas i da je prošao ozbiljnu školu, imao bih što reći vjerojatno i u najjačim ligama. No ono što ga je činilo drugačijim i zašto je postao miljenik navijača je njegova borbenost. Nema izgubljene utakmice, skoka, napada, ma ničega. S tribina mi se uvijek činilo kako nema šanse da on išta napravi, ali uvijek bi isporučio. U njegovom zadnjem igračkom poglavlju u žutom dresu se sjećam utakmice protiv Cedevite, Miro Bilan na centru sa svoja 3 metra i Ante pored njega. Ante je skupio više skokova od njega, čuvao ga u obrani koliko je mogao i opet na neki svoj način, nikome jasan i očit bio je glavni protagonist i pobijedili smo tada užasno jaku i moćnu Cedevitu. Ante je i najmlađim generacijama navijača najvećeg kluba 20. stoljeća podario radost da uživaju u njegovom unikatnom skill setu.
Krenuo je u Dalvina no jako brzo je prešao u redove Žutih. Imao je izlete u inozemstvu, prvo Italija a poslije Grčka, vrhunac je bio Aris, ali Grgu je srce uvijek vuklo nazad u Split. Imao sam osjećaj da bih otišao vanka da malo zaradi i odmah nazad, kao vojnik kluba ma kakav god Split bio Ante se vračao.
U modernom sportu nema baš igrača koji su mi se uvukli pod kožu, surovi svijet profesionalizma i manjak emocija prema vlastitom klubu i navijačima, odlazak u najveće rivale zbog novaca, ljutnje, bojkotiranje, medijske izjave itd. Ante je bio drugačiji, proveo je u Splita previše vremena i bio sudionik totalne besparice, beznađa kakvo vlada i danas, ali Ante je uvijek bio tu, svaki trening na 100 %, svaka utakmica kao da je zadnja, respekt prema suigraču, protivnicima i publici. Zato mi je Grga jedan od rijetkih koji mi se uvukao pod kožu. Ne postoji nagrada “Žuto Srce”, ali kada bih postojala siguran sam da bi ih najviše uzeo upravo on a i da bi se nagrada mogla nazvati po njemu ako gledamo moderno doba, jer ipak Rato Tvrdić je pojam Splitske košarke. Bojim se da ni nema smisla uvoditi nagradu i raditi lakrdiju, ali svakako bih valjalo svima koji uđu u klub objasniti što se traži od njih “Budi kao Grga” a rezultat ili uspjeh ako dođe super, ali odnos prema sportu, klubu mora biti kao Grgin. Preduvjet da se koliko toliko posrnuli velikan vrati u relevantnost.
Nakon karijere se naravno odmah stavio u službu kluba. Prvo kao dio stožera, pa rad s mladima, glavni trener prve ekipe a do prerane smrti savjetnik u omladinskoj školi. Grga nije mogao bez svojih Žutih ma na kakvom rezultatskom i financijskom dnu bili, a Žuti nisu mogli bez njega.
Grgi hvala na svemu, zaboravljen neće biti nikada, a boli me što se na idućoj utakmici neće napuniti dvorana da mu se oda posljednji pozdrav. Ali tako očito mora biti.
Počivaj u miru legendo.
