Biti ću slobodna na početku citirati Gorana Antonijevića, čija izjava izvrsno opisuje užitak putovanja kao i srž ovog putovanja:
“Ljudi moji, putovanje je najbolja stvar na svijetu. Jedino bolje od putovanja je putovanje s prijateljima. A najbolje je – putovanje s prijateljima zbog ljubavi.”
Ovo je priča o putovanju dugom oko 2300km u oba smjera, automobilom u Ženevu na dan i po. Neki bi rekli da je to ludost.
Ja kažem, to je strast.
Jedan tren do Ženeve.
U ožujku 2023., navijači Hajduka napokon su dočekali proljeće u Europi. Nakon osvajanja Kupa i velikih snova na početku nove sezone, seniorska momčad već je do zimske stanke isfrustrirala svoje navijače. U svom tom vrtlogu emocija, stasajući i gazeći sve pred sobom, juniori Hajduka davali su nadu u bolje sutra.
Pod vodstvom Marijana Budimira u osmini finala UEFA Lige prvaka mladih, izbacili su Manchester City sa 2:1, pogocima Brajkovića i Antunovića. Igralo se pred više od deset tisuća ljudi na Poljudu, što je za gledanost juniorske Lige prvaka debelo iznad prosjeka. Euforija je ponovno u gradu, ovaj put nekako nježnija. Svih je vodila nesebična misao kako su ta djeca kao budućnost kluba, bez obzira na ishod, zaslužila vjetar u leđa i pravu podršku. I ona sebična navijačka misao: i mi smo ovo zaslužili, čekajući.
U dramatičnom četvrtfinalu nakon raspucavanja penala, slomljena je Borussia u Dortmundu i time je to postao najveći uspjeh nekog hrvatskog kluba u juniorskoj kategoriji.
A polufinale ih tek čeka.
U Nyonu će se igrati na malom stadionu koji prima tek 2 tisuće ljudi, protiv talijanskog Milana.
A onda, preokret. Zbog ogromnog interesa navijača Hajduka, UEFA je napravila presedan i polufinale premjestila u susjednu Švicarsku, u Ženevu na veći stadion. Ludilo se osjećalo u zraku, svi smo željeli biti dio toga i počeli su sukobi između srca i razuma. Dug je put, biti će skupo, biti će naporno. Voziti kroz Alpe ili dignit kredit za avionske karte? Presjedati, noćiti, ne noćiti, otići ili ne otići?
Neki od nas rade. Užicati će se koji slobodan dan više, otvorit će se bolovanje.
Neki nemaju novaca. Skrpat će se, posuditi će prijatelji.
Tko bi išao? Kako bi išli? Kuda bi išli? Svašta se nabrajalo i kombiniralo, a želja je bujala.
Šta zna želja šta je nemoguće.
Srce je prevladalo, ide se. Moja tri prijatelja i ja.
Smještaj u samoj Ženevi je bio jako skup, a i porasla je potražnja smještaja tamo tih dana, tako da smo se mi odlučili za apartman u Annemasseu, gradiću u Francuskoj, u neposrednoj blizini granice sa Švicarskom i udaljen svega 20-ak minuta vožnje od stadiona u Ženevi. Na jednu noć za 140€.
Karte za utakmicu su kupljene dva tjedna prije. Ići ćemo cestom, izbor je pao na Rent-a-car Škodu Superb. Njih trojica će se izmjenjivati za volanom jer ja ne vozim.
Stigao je napokon dan polaska.
Euforija, kojoj su navijači Hajduka skloni, do tada je već ključala. Svi putevi vodili su u Ženevu.
Mi smo išli putevima Alpa.
Krenuli smo dan prije utakmice, malo iza ponoći, laganom noćnom vožnjom. Poput čeških turista sa kojima smo se prije 20-ak godina rugali, bili smo dobro opskrbljeni sa sendvičima, grickalicama i voćem, bez namjere da tamo kupujemo hranu.
Sa ranim jutrom smo osvanuli na talijanskoj benzinskoj postaji. Stara, oronula i prljava benzinska, poslužila je za obavit posjet WC-u, popit kavu i zapalit cigaretu.
Benzinske postaje na hrvatskim cestama su svemirski brod za ove talijanske na koje smo mi stajali.
Nastavljamo dalje cestom ispod planinskih vrhova, ukrašenih oblacima.
Iznad Torina se dižemo na granični prijelaz sa Francuskom. Iako smo u schengenskom prostoru, na talijanskoj strani granice su nam pogledali osobne, a na francuskoj su nas pitali gdje idemo. Možda su ipak spremni na invaziju Hrvata ovih dana.
Cijelim putem smo nešto plaćali, autoput, ulaz, izlaz, obilaznice, tunele, vinjete i slično. Nešto iz neznanja, nešto iz obaveze, ali s puno nepredviđenih troškova. Uzeli smo u Francuskoj neku tjednu vinjetu za 65 eura i mislili da smo s tim mirni, a nakon toga plaćali još tri puta, po 10, 13 i 17€.
Dan danas nam nije jasno šta smo plaćali.
Oko 18 sati bili smo na adresi smještaja u Annemasseu. Uz laganu kišicu, potraga za ključevima bila je prava avantura.
Osoba s kojom smo komunicirali telefonski, uputila nas je na “red box” u kojoj nas čekaju ključevi. Okružili smo sve, pregledavali pola sata po kišici, nigdje ključeva. Potrajao je i pokušaj komunikacije sa domaćinom čiji engleski je bio ograničen, a i zbunjivao nas je upornim ponavljanjem “red box”. Nakon opsežne pretrage terena oko zgrade, obratili smo pozornost na crveni znak koji je virio iz grmlja. Konačno smo na stupu od tog znaka, ugledali lokot sa šifrom u kojem su ključevi. Apartman je bio udoban i komodan sa tri spavaće sobe i balkonom. Osim na obližnje gradilište, sa balkona se pružao pogled i na planinu Saleve.
Prijatelj koji je najviše vozio, odmah je zaspao u svojoj sobi,
Sat vremena kasnije, nakon predaha, tuširanja i presvlačenja, složili smo se da odemo na pivo do ekipe koja je bila smještena na desetak minuta vožnje od nas, a s kojom smo bili u kontaktu.
Probudili smo uspavanog vozača da nam preda ključeve i rekli da se vraćamo za pola sata. Vratili smo se 5 sati kasnije.
Nakon malo zabave i druženja, iza ponoći uputili smo se automobilom prema svom smještaju. Usput smo dobili i nešto trave, za opuštanje pred utakmicu.
Na početku kratke vožnje do smještaja, ušli smo u kružni tok, a naš izlaz je bio broj 2. Moj prijatelj za volanom se zbunio i izašao na izlaz prije toga. Našli smo se na autocesti prema granici sa Švicarskom, udaljenoj 10-ak kilometara. Vozimo ravno jer nemamo izbora. Okreniti ćemo se tamo na izlazu i vratiti prema Annemasseu.
Čim smo se približili granici vidjeli smo da nešto ne valja, jer se iz daljine nebo plavilo od policijskih rotacija. Nismo znali šta je, ali idemo prema hrpi policije. Travu sam instinktivno utrpala u grudnjak. Prijatelj sa suvozačevog sjedala, objavi kako nema dokumente sa sobom, ostali su mu u apartmanu. Stojimo na francusko-švicarskoj granici, okruženi hrpom policije i plavim bljeskovima u mraku, ko u filmskoj sceni, u rent-a-caru šibenskih tablica, bez dokumenata i sa travom. Preznojila sam se.
Na rampi stoji specijalac sa dugom cijevi i zaustavlja nas. Moj prijatelj za volanom, koji inače ima lice milog djeteta, otvori prozor, osmjehne se policajcu i šarmantno kaže: Haaaj!
Policajac je, gotovo istovremeno, rukom dao znak da prođemo i rekao Bye!
Popucali smo od smijeha. Očito nismo odgovarali opisu onoga ili onih, koje su tražili.
Oko 2 u noći ulazimo nazad u smještaj u kojem naš prijatelj sniva snom pravednika, ne opterećujući se što nas nema.
Ujutro se ustajemo, pakiramo i izlazimo iz smještaja.
Dan utakmice je. Imamo dovoljno vremena za sve jer utakmica počinje u 18 sati.
Dovezli smo se do Stade de Geneve na kojem će se igrati utakmica i parkiramo blizu u garaži trgovačkog centra. Jutarnja kišica natjerala nas je da se vrtimo kratko po trgovačkom centru, a onda idemo u razgledavanje Ženeve. Navijači Hajduka već su počeli okupirati grad.
Prijatelj koji je sinoć prespavao naš izlazak, danas je odlučio odvojiti se od nas i obilaziti muzeje.
Nas troje uputili smo se šetnjom ulicama i izbili do rijeke Rhone, koja se uz šetnicu spaja sa Ženevskim jezerom.
Najveće je to alpsko jezero, na samoj granici Švicarske i Francuske i iz njega se uzdiže najveći vodoskok u Europi.
Jet d’Eau, fontana koja vodu izbacuje do 140 metara u zrak, jedan je od zaštitnih znakova Ženeve.
Nakon divljenja vodenoj atrakciji, odlučili smo se popeti na panoramski kotač i iz visina razgledati ovaj dio grada. Ako nemate strah od visina, ovo je izvrsna prilika da na uzbudljiv način uživate u pogledu na grad i jezero.
Taj dio grada. centar, šetnica oko jezera i sadržaj u okolici, bezprijekorno je uređen. Cvjetnjaci i skulpture, kameni kipovi i stambene zgrade, sve je ko nacrtano, uredno čisto i ušminkano. Ulice centra pune su blještavih dućana, skupih brandova i intenzivno mirišu po finim parfemima, svugdje se prožimao taj ugodan miris u različitim notama.
Po gradu smo sve češće zamjećivali ljude sa obilježjima Hajduka.
Kamene ulice vodile su nas kroz trgove i parkove. Obišli smo katedralu Svetog Petra koja je građena u više djelova, različitim arhitektonskim stilovima. Zanimljiva mješavina stilova, prvotno je građena kao rimokatolička crkva, da bi kasnije bila prenamjenjena u protestantsku.
Ispod katedrale nalazimo Muzej urbane povijesti i dalje kraj parka Bastion dolazimo na Place de Neuve. Na trgu dominira konjanički kip generala Dufoura, jedne od najvažnijih osoba u povijesti Švicarske. Inžinjer i humanitarac koji je, između ostalog i suosnivač Crvenog križa.
Nasuprot Dufoura, čekamo gradski autobus s kojim odlazimo do stadiona.
Oko stadiona već je sve puno, tisuće ljudi, navijanje, euforija, nestrpljenje, uzbuđenje i sve zaliveno pivama po 7-8 €.
Neki nadobudni švicarski navijači, razjareno su uletjeli među brojniju Torcidu pa se nakratko podigao navijački adrenalin, ali se sve brzo primirilo i odlazimo prema tribinama.
Kreće utakmica, Stade De Geneve grmi kako do sad nikad nije, na stadionu je preko pet tisuća navijača Hajduka.
Juniori Hajduka nošeni gromoglasnom podrškom i pogotcima Vrcića, Pukštasa i Hrgovića, pobjeđuju Milan sa 3:1 i ulaze u finale Lige prvaka mladih. Još jedan povijesni uspjeh hrvatskog nogometa i još puno slavlja i pjesme. Finale koje se igra za tri dana na istom stadionu.
Na izlazu sa stadiona, pjesma nije prestajala, a sa vanjske strane u podnožju tribina, masa je proključala. Skakalo se nekontrolirano, nošeni tom raspršenom energijom, izmjenjivale su se pjesme, suze, ponos, sreća, zagrljaji. Bio je to jedan od onih trenutaka za koje svaki navijač živi.
Neprepričljiva emocija.
A onda, u svom tom vrtlogu, opet sukob srca i razuma. Da bar možemo ostati na finalu za tri dana.
A moglo bi se? Šta ćemo? Gledamo se u nevjerici.
Tom prilikom je ipak razum prevladao i odlučili smo, kako je i planirano, odmah nakon utakmice i zajedničkog slavlja, uputiti se prema Lijepoj našoj. Usput nas je, u prekoračenju brzine na odlasku, slikala i prometna kamera, čiju čestitku još uvijek iščekujemo.
Vratili smo se kući sutradan oko podne, sretni, ponosni i ispunjeni. Juniori Hajduka su dva dana kasnije izgubili u finalu od nizozemskog AZ Alkmaara 5:0.
Unatoč tome, osjećali smo zadovoljstvo šta smo se odlučili na ovo putovanje i sreću šta smo bili dio te priče.
Hajduku i hrvatskom nogometu ostaje još jedan povijesni uspjeh, a nama sjećanje na kratku, ali slatku švicarsku avanturu.
