Rio de Janeiro, Rijeka januara ili Siječanjska rijeka. Nikada mi nije palo na pamet šta znači to ime dok nisam došao tamo.
Inače, naši novinari Brazilce zovu Carioce, što nema veze s vezom.
To je kao da sve Hrvate zovemo Podravci ili Ličani. Carioce su fetivi građani Rio de Janeira rođeni tamo već generacijma.
Imam prijatelje u Riju, bračni par. On je Hrvat koji živi tamo, sad već negdje 13 godina, a žena mu je prava Carioca iz kvarta Ipanema. Svako ljeto dođu u Hrvatsku i nagovaraju me: “Budalo, dođi u Rio, bit će ti super.” Deset godina sam odugovlačio i odgađao i na kraju ipak odlučio otići. Naravno, bio je to jedan od najboljih poteza u životu. Inače, kada oni dođu kod mene na more tu ostanu par dana pa idu dalje, rade turneju po Jadranu.
Kada sam napokon odlučio otići u Rio, kaže frend: “Super, aj uživat ćeš. Rio je top, pokazat ću ti svašta, imaš super smještaj na Ipanemi, svoj dio stana, wc, tuš, sve…”. I pita me koliko sam mislio ostat. Valjda je mislio da ću reći tjedan dana, deset, štajaznam. Kažem“45 dana”. I onda muk u slušalici par sekundi. Rekao sam mu naravno da neću ostat svih 45 dana kod njih. Imao sam drugih planova tada, mislio sam posjetit i još koju južnoameričku zemlju jer sam imao vremena, ali kad se zakopaš u Rio i otkriješ njegove čari, jako je teško otići.
Ostao sam 15 dana kod njih na Ipanemi, a sljedeća štacija mi je bila favela, bez toga bi bilo kao da nisam bio u Brazilu, ali o faveli u sljedećim nastavcima. Na plažu Ipanema smo išli svaki dan. Kupanje, sunčanje, cocktaili, oko nas sve nogomet, odbojka na pijesku, pa miks toga, teretane svako malo, trči se, pliva. Brazilci i Brazilke svi isklesani, svi drže do sebe i da nije bilo turista ja bih imao vjerojatno najgori torzo među Brazilcima. U gradu svakih 20 metara jedan frizerski salon. Uvijek puno, svi se uređuju. Za muškarce tamo šišanje traje minimalno sat vremena. Te crte te ovo te ono, više škara, više mašinica, neke tekućine, svega.
Ipanema plaža. Tamo smo bili baš svaki dan. Frend je ovako dosta osebujan lik i imao sam osjećaj da ga zna pola Rija. Ono kao kad po Splitu ili Zagrebu hodaš pa ti se javljaju ljudi i ti njima, a Rio ima više od 10 milijuna stanovnika. Mali je svijet. Ali o tome ću kasnije. Znači, na plaži Ipanema imali smo svoju gostionicu. Gostionica se zove Ayrton po vlasniku i u gostionici njegova familija radi. Znači ništa specijalno niti fancy, nego običan chiringo na plaži, ali ja obožavam takva mjesta. Kada se zbližiš sa ljudima i osjećaš kao kod kuće, a i oni tebe prihvate kao u svojoj kući, budete familija barem tih 45 dana. Svaki dan su nas čekale ležaljke, suncobrani, stol i caipirinha.
Inače, Ipanema je opasna plaža koja je odnijela mnoge živote. Stranci se prepuste čarima Atlanskog oceana i ne slušaju i ne obraćaju pažnju na upozorenja. Svaki dan je na plaži kao upozorenje izvješena zelena, žuta ili crvena zastavica. Naravno, kada je crvena, nema kupanja.
Preveliki valovi i prejaka struja. Ali kako ćeš ti to objasnit dobro raspoloženim turistima? Odplutaju jednostavno, struja ih odnese. Mislim da Ipanema na starom indijanskom jeziku znači “zla plaža” ili tako nešto. Puno je života uzela i turistima i nekad davno lokalnim Indijancima. Meni osobno je bilo super jer sam se brčkao u plićaku u stvarno prekrasnom, čistom i toplom moru, a i slušao sam savjete iskusnih Carioca. Rekli su da ako me struja odnese da ne paničarim nego plivam polako ukoso prema obali. Radi panike i straha najviše ljudi strada. Jedino šta ću pamtit kao problem je bilo pišanje na plaži tih 45 dana. Plaža je ogromna, a nema WC. Ni gostionica Ayrton nema WC. Moraš u more. Uđem u more, moram ući barem do pasa, a pošto je dug plićak, a valovi sve veći i jači, odnijet će me đava ko turiste ili nekada starosjedioce. I onda me val zahvati, povuče par metara i kotrlja me. I kako ćeš tako pišati? Kažu ovi Ayrton crew da kleknem u plićak i pišam kroz nogavicu od kupaćih gaća. Isti đava. Još gore. Opet udaraju valovi, bacaju te, a hrpa ljudi i djece okolo. Muke su to bile.
Zanemarimo li tu sitnicu, uglavnom Ipanema je bila top, tako da se niti jedan dan nisam okupao na vjerojatno najpoznatijoj svjetskoj plaži Copacabani. Copacabana je susjedni kvart Ipanemi i susjedna plaža. Copacabana ima super malih restorančića u kvartu i na plaži. Tamo smo išli skoro svaku večer pješke i večerali. To pješke znači pola sata u Riju od kvarta do kvarta. Jedan dan smo prošli pješke skoro cijeli Rio, sve plaže: Leblon, Ipanema, Copacabana, Botafogo, Flamengo i još puno malih prekrasnih plaža da ih ne nabrajam. Znači tradicija života u Rio de Janeiru je život na plaži 12 mjeseci godišnje. Čak i kad pada kiša.
Na Botafogo se moram osvrnut. Prođeš sve te prekrasne plaže i kvartove i onda dođeš u Botafogo. Nema nikog na plaži, nitko se ne kupa, ne sunča, nema tangi, nema ničeg, samo neki ribarski brodovi i blato i mulj. Podsjetilo me malo, a nadam se da se neki ljudi neće uvrijedit, na sjeverni dio hrvatskog Jadrana. Meni je Botafogo super, kao i naš sjeverni Jadran. Imaju dušu na jedan drugi način.
Tange sam spomenuo. Znači apsolutno sve žene na plaži nose tange. Čak i one “malo” jače, nose tange bez ikakvog srama i predrasuda. Mislim i da je to njihov izum. Nema toplesa, najstrože zabranjeno, ali zato gey populacija je totalno slobodna. Po mom ukusu i malo previše.
Inače, u gradu s više od 10 miliona stanovnika teško ćete srest nekog poznatog koji nije iz Rija, a pogotovo iz Hrvatske. Ali meni se to dogodilo. Susreo sam dva prijatelja iz Splita, čije kontakte tada nisam imao, ali smo se znali sa utakmica Hajduka. Tada smo bili poznanici, a danas smo prijatelji i u kontaktu. Znali smo da ćemo biti otprilike u isto vrijeme u Riju, ali se ništa nismo dogovarali. Jedan od njih je oženio Cariocu iz Flamenga. Prekrasna cura i divna osoba. Sad je to druga priča kako su se njih dvoje našli i oženili. Tko zna tko piše te scenarije, ali kod nas navijača Hajduka je to sve normalno. Uglavnom, njih troje je šetalo plažama i došlo do Ipaneme i znali su da sam mozda u Riju i luđaci su me našli. Prije će se avion srušiti nego da nađete nekog slučajno u Riju.
A kako su me našli? Šetali su plažom među milion ljudi i vidjeli mog prijatelja u moru cijelog istetoviranog. Išaranog sa Hrvatskim grbom, Dinamo Zagreb i još svašta nešto. Pitali su ga da li me možda zna i da li sam tu negdje. Prvo im nije htio reći, nije znao tko su i bio je zbunjen. Onda je došla naša Carioca iz Flemenga i kad je ovaj moj vidio da su prijatelji i da je sve ok, rekao je: “Evo vam ga tu gore na ležaljci ispod suncobrana”. I sad, ja sam u Riju na plaži i prilaze mi dva lika, istetovirani sa Hajdukovim obilježjima i ja ne mogu vjerovat da ih vidim. Kažem, da nekog tražite u Riju nebi ga našli za 3 života, a ovi luđaci su me našli. Oni su bili još 15-ak dana i to vrijeme smo se družili. Bili smo skupa na utakmici Flamengo – Botafogo na čuvenoj Maracani i lunjali po faveli. Ali već sam rekao, favela ce imat u nastavku cijelu priču, a biti će i jedan nastavak o Brazilu i nogometu. Naime, jedno bez drugog ne ide.
Naravno, doći ćemo i do gastronomije u sljedećim nastavcima. Jedan jedini mali incident koji smo imali za vrijeme karnevala u kvartu u Ipanemi bio je pokušaj pljačke dvije mlade cure iz Lausanne iz Švicarske. Naletili smo ko da nas je fratar pravio, točno u sekundu. Ove Švicarke nam se bace u zagrljaj, ja još nisam ništa ni skužio, a ovaj moj prika je to već sve riješio. A on je Jiu Jitsu borac, u treningu totalno uz tamo popularne borilačke sportove. Dečko i cura su pljačkali, vidiš da su iz favele i da su došli ko hijene u grad na carnival di za vrijeme održavanja ima hrpa turista i lakog plijena. Samo u tim trenucima moraš pazit da ovaj neće izvadit oružje i pucat. Tinejdžeri su najgori i najnepredvidljiviji po tome. Laki na obaraču, a naoružani su većinom. Ali kažem, jedini je to i incident kojeg zapravo nisam ni doživio. U 45 dana u Riju sam se osjećao totalno sigurno. Ako se držite osnovnih pravila, a to znaci nema satova, nakita, nema tipkanja na mobitel na ulici i takve stvari i štajaznam pravit se važni, nema onda nikakvih problema.
Nastavit će se..
