Dobro je Moris Valinčić neki dan rekao, onak kak se u Zagrebu govori kad znaš da si u pravu i ne trebaš to previše objašnjavat: Dinamo počinje gaziti. Bez uskličnika, bez galame. Samo konstatacija. I točna.
Jer Dinamo je protiv Istre 1961 odigral baš onak kak purgerski vole, ozbiljno, mirno i s osjećajem da je sve pod kontrolom. Nema panike, nema presinga u glavi, nema filozofije. Lopta ide, protivnik se miče, a semafor polako govori svoje. Četiri nula. Gospodski.
Zabijali su Scott McKenna, Dion Drena Beljo, Miha Zajc i Gabriel Vidović. Svaki gol bez puno pompe, ali s onim malim “tak se to radi” u zraku. Da se zna red. I hijerarhija.
A onda još i datum. Prije točno 26 godina vraćeno je ime. Vraćeno je ono kaj se nikad nije smjelo ni dirat. Danas, pobjeda. Ne slučajna, ne na silu, nego baš lijepo posložena. Kak bi rekli stari purgeri: sve je sjelo na svoje mjesto.
Boysi su plavo Valentintino proslavili naravno uz pjesmu, dimne, baklje… Emocija koja ne treba prijevod. Proslavili su obljetnicu onak kak se u Zagrebu radi, srčano, glasno i bez zadrške. Za klub, za ime, za sebe.
I sad ti je jasno: Dinamo ne lovi zalet. Dinamo je već u njemu. A kad je tak, onda se u birtiji samo naruči još jedna, lagano se nasmije i kaže: dobro je, dečki. Jako dobro.
